Glas Javnosti

Evo kakvo je stanje u Rusiji: Poteze vlasti kritikuje jedan od onih koji su tvrdo za Putina

Lični stav
Autor: Glas javnosti

Ruski pisac i publicista Dmitrij Oljšanski iako podržava kurs Vladimira Putina i protivnik je američke hegemonije i zapadnih degenerativnih procesa - postavio je svom državnom rukovodstvu  više neprijatna pitanja povodom traženja od SAD i NATO „bezbednosnih garancija“.

Zato je tekst i počeo rečima „da sam još uvek u stanju da se ljutim, napisao bih ovako...“ A napisao je:

„Naši zvaničnici se obraćaju inostranstvu: „Zaustavite širenje NATO-a na istok...“

A zašto se vi nigde ne širite?

Prošlo je četvrt veka od kraja naše poslednje smute, gde je vaša pretnja koja se stabilno približava tuđim crvenim linijama? 

Zašto čak ni u Belorusiji za sve ovo vreme niste izboksovali stvaranje ozbiljne vojne baze? Zašto u Brestu nije stacionirana naša armija? 

Zašto su pre sedam godina celokupni vojno-industrijski i ljudski resursi jedne susedne države, tada već otvoreno usmereni samo i isključivo protiv nas, ostali potpuno netaknuti? 

A kuda su nestale baze koje smo imali na Kubi i u Vijetnamu? Otplovile u maglu? 

Kažu da zlokobni soroši-rotšildi nanose štetu, navodno finansiraju strane agente. Gde su naši rotšildi? 

Zašto svaki čovek koji ovde – zahvaljujući ovoj zemlji – zaradi milijarde, počinje da dobija tuđe pasoše i da saoseća sa tuđim interesima, ili se čak preseli tamo, ako ne sam, onda bar prebaci porodicu? 

Čijem pravnom licu pripada Jandeks?

Zašto naše banke i mobilni operateri podržavaju sankcije protiv Krima? 

Zašto naši sudovi uporno pokušavaju da ljude koji su se borili na našoj strani izručuju drugim državama, i onda je potreban ogroman trud za njihovo izvlačenje od kazni tih sudova, što se ne završava uvek srećno? 

Zašto za četvrt veka niko nije blokirao sve veze sa Letonijom i Estonijom zbog držanja naših sunarodnika u statusu nedržavljana? Zašto im nije zabranio da trguju, da tamo voze robu i kupuju nekretnine, da se opuštaju u njihovim odmaralištima, da vade dokumenta? 

Zašto je Rusija ravnodušno gledala kako je Kazahstan odavno i čvrsto postao antiruska država? 

Zašto je Abhazija ostala kriminalna ruina, gde Rusi ne mogu ništa da poseduju?

Zašto se sa Pridnjestrovljem za četvrt veka nije dogodilo ništa i ono je ostalo siromašno beznađe kao što je bilo? 

Gde smo bili kada je Batumi tražio pomoć? A sada tamo stoje američki ratni brodovi?

Zašto se niko nije udostojio da stvori lojalnu vladu u Tbilisiju 2008. godine, menjajući tu šansu za besmislene samite sa nekim zaboravljenim sarkozijima? 

Zašto je Azerbejdžan otišao pod uticajTurske i mirno pokrenuo rat u blizini naših granica protiv našeg saveznika? 

Gde smo mi bili kada su se u Severodonjecku okupili ne „teroristi“, već visoki funkcioneri,  i pokrenuli priču o separatizmu, zašto ih nismo podržali, rešavajući sva pitanja jednom zauvek bez ijednog pucnja? 

Zašto je prozapadni hohštapler došao na vlast čak i u Jermeniji? Pa, bar Jermenija apsolutno ne može bez nas, ali zašto mi ni tamo ne možemo da utičemo na ono što se dešava, a sada, kao rezultat, naši vojnici moraju da rizikuju svoje živote zbog rata koji je izgubio taj hohštapler? 

Gde su nama fondacije, gde su nama grantovi, gde su naši aktivisti od kojih bi se svuda plašili jer utiču na nezrele mlade umove? 

Zašto naš glavni univerzitet, kome država desetinama godina sipa vagone novca, kome je davala zgradu za zgradom u centru Moskve, štancuje – kao u ogromnoj fabrici – feministkinje, navaljniste i mlade žrece nove etike? 

Prošlo je mnogo godina, dosetili su se, nekoga su izbacili, postavili za prorektora čoveka iz FSB-a, ali nikakav čovek iz FSB-a, koji može samo da nadzire i izveštava, neće umesto svega toga napraviti drugačiji univerzitet sposoban da pravi drugačije ljude s drugačijim pogledima. 

 A, svega je bilo – i vremena, i novca, i mogućnosti da se angažuju najbolji profesori širom sveta koji su nezadovoljni globalnim pravilima. Zašto su svi državni resursi potrošeni na liberalne vrednosti i ni na šta drugo? 

Zašto su, konačno, sve naše snage i sve naše mirne i site godine dvadeset prvog veka bile posvećene samo pokušajima da postanemo deo onoga što, ako je verovati propagandi, ne volimo, a onda i negodovanju što nas tamo nisu prihvatili? 

Ali , već dugo se ne ljutim.

Odavno shvatam da kod nas sve ide, kako reče klasik, polako i pogrešno, uz sakupljanje usput svih zamislivih i nezamislivih grešaka, kao da trpamo pečurke u korpu – pa ponekad samo čudo može da pomogne“. 

Autor: Dmitrij Oljšanski

BONUS VIDEO: Legendarni inspektor beogradske policije Žarko Popović Pop o kriminalu u Srbiji...

SKINI APLIKACIJU

glas javnosti android
glas javnosti IOS


POVEZANE VESTI




KOMENTAR