Predsednik Venecuele Nikolas Maduro proške nedelje je potpisao uredbe prema kojima se stvara nova venecuelanska država Esekibo, stvara komisija za njenu odbranu, sektor državne naftne kompanije i izdavanje dozvola za istraživanje energenata.
Maduro je imenovao generala Aleksisa Rodrigeza Kabelja za administratora teritorije i naredio stvaranje komisije za odbranu i oporavak Eskiba, kao i osnivanje regionalnog ogranka venecuelanske državne naftne kompanije PDVSA. Najavljeno je i da će stanovnicima Eskiba biti dodeljena dokumenta Venecuele. Inicijativa dolazi samo dan nakon najave da će SAD izvesti vojne vežbe u Gvajani, uključujući i Esekibo, što je Venecuela protumačila kao čin provokacije. Maduro je prvi put dao i vremenski okvir za sprovođenje planova: godina 2030. ili kasnije da "ispuni mandat ljudi koji su glasali za“. Građani Venecuele su na referendumu 3. decembra glasali za polaganje prava na teritoriju Esekibo, koja je bogata naftom i mineralima, a koju kontroliše susedna Gvajana. Teritorija Esekiba sa 159.500 kvadratnih kilometara čini dve trećine Gvajane. Venecuela tvrdi da joj je ta teritorija oteta kada je granica sever-jug povučena pre više od jednog veka, dok Gvajana ističe da ponašanje Venecuele predstavlja direktnu pretnju miru i bezbednosti Gvajane i da ugrožava mir i bezbednost čitavog regiona.
U petak je Savet bezbednosti raspravljao na inicijativu Gvajane o ovom pitanju, ali nije bilo nakakve konkretne odluke.
Posle Kosova, Donbasa, Krima i Nagorno Karabaha, Latinska Amerike je dobila svoje “Kosovo”, odnosno teritoriju koja spoljnom akcijom treba da izmeni svoj državnopravni status i promeni nosioca suvereniteta. Istina, Latinska Amerika ima teško breme kolonijalnog nasleđa, gde su granice povučene proizvoljnom odlukom kolonizatora koji nisu vodili računa ni o istoriji, ni o etničkom sastavu, a ni o interesima lokalnog stanovništva, nego o tome šta je najisplativije i najcelishodnije sa stanovišta kolinijalne eksploatacije. Postoje brojne takve teritorije, koje se smatraju spornim.
Dragan Bisenić (Foto: Jutjub)
Neki od najdugotrajnijih i najozbiljnijih sporova u Južnoj Americi delimično su rešeni od 1990. godine – Argentina i Čile, Ekvador i Peru, Čile i Peru, Brazil i svi njegovi susedi. U isto vreme, slični granični sporovi su pogoršani u slučajevima Gvajane, Venecuele, Kolumbije i Centralne Amerike. Svaka od ove druge grupe zemalja bila je uključena u najmanje jedan oružani međudržavni spor od 1990. Nikaragva je na vrhu liste, pošto je imala vojne sporove sa četiri države. Venecuela i Honduras su imali vojne sukobe sa tri susedne države. El Salvador, Gvatemala, Gvajana i Kolumbija su imale oružane sporove sa dva suseda. Od 1990. oružani međudržavni sporovi su česti, ali je samo spor između Ekvadora i Perua 1995. godine eskalirao u rat.
Zanimljivo je da je opozicioni lider Huan Gvaido, koga su SAD i druge zapadne države svjevremeno priznle kao predsednika Vencuele, nastavljajući da oštro kritikuje Madura, rekao: „Esekibo je naša zemlja“.
Ova sutuacija je delikatna za Rusiju koja je najbliži saveznik Venecuele u Latinskoj Americi. Ovu akciju niko nije podržao, čak ni Kuba, Nikaragva i Bolivija. Brazil je ruski partner u BRIKS-u, u potpunosti je osudio postupke Karakasa. U svim zemljama povećana je napetost. Zabrinutost Brazila zbog povećane napetosti objašnjava se činjenicom da je njegov predsednik Lula generalno miroljubiva osoba i da mu uopšte nije potreban vojni sukob na njegovim granicama. Osim toga, postoji i istorijska implikacija: ugovor koji je Brazil svojevremeno zaključio sa Španijom dao je kontrolu nad manjim teritorijama od onog koji je kasnije potpisan sa Velikom Britanijom. Odnosno, ako Venecuela nekim čudom uspostavi kontrolu nad Esekibom, ispostaviće se da ima pravo da polaže pravo na neke brazilske teritorije.
(Foto: Jutjub)
Kuba ceni svoje odnose sa karipskim zemljama engleskog govornog područja kao što su Gvajana i Trinidad i Tobago. Naravno, Kuba i Venecuela su bliski saveznici, ali Havana neće automatski žuriti da podrži Karakas u tako starom i složenom sporu, u kojem je svaka strana donekle u pravu.
Sada stižu alarmantne glasine. Stižu informacije o tome da je počela mobilizacija u Venecueli, a da Brazil premešta trupe na granicu. Venecuela ima i snagu i sredstva da pripoji Esekibo. Ona ima 28 miliona stanovnika, a Gvajana svega 80 000. Venecuelanska vojska ima 123 hiljade dobro obučenih vojnika, a imajući u vidu mobilizavijsku rezervu, to je ukupno pola miliona ljudi. Oružane snage Gvajane broje 3,400 svega vojnika. Slična je situacija i sa vojnom opremom. Šta suprotstavljene strane imaju na raspolaganju? Gvajana ima 6 borbenih oklopnih vozila, a Venecuela 789, Gvajana ima 54 artiljerijska oruđa protiv 545 venecuelanskih, 5 patrolnih čamaca protiv 34 patrolna broda i podmornice, nekoliko lakih patrolnih aviona i transportnih helikoptera protiv 82 borbena lovca, bombardera i jurišnih aviona. Ako počne rat, a treća strana ne interveniše, ishod je predvidljiv.
U ovom slučaju pretpostavlja se da bi neizbežno došlo do intervencije „trećih država“, pre svih SAD i Velike Britanije. U hipotetičkom sukobu, Brazil sa predsednikom Lulom najverovatnije bi ostao neutralan, mada će biti veoma važno kojoj strani u sukobu će ova neutralnost biti naklonjenija, pošto je Brazil regionalna sila.
Ali Velika Britanija i SAD će gotovo sigurno intervenisati na strani Gvajane. SAD i Venecuela imaju složene odnose duže od 20 godina. U tom pogledu hipotetička republikanska Trampova administracija neće biti ništa manje militantna od demokratske. Konzervativci Latinsku Ameriku smatraju svojim dvorištem, a njihovo trenutno raspoloženje izbegavanja vojnih avantura u inostranstvu, ne primenjuje se na ovaj region. Ali, to ne bi bilo bilo jednostavno u atmosferi podeljenog društva i snažnog odbijanja američkog vojnog uplitanja u regione koji nisu od neposrednog značaja za SAD.
Vredi podsetiti da je Gvajana, jedina zemlja na kontinentu koja govori engleski jezik, članica je Komonvelta nacija, koji obuhvata skoro sve bivše britanske kolonije, dominione i protektorate. Takođe, postoji sporazum o vojnoj saradnji između Gvajane i Sjedinjenih Država zaključen 2021. godine. Upravo to je ono za šta su se države nadale da će u budućnosti koristiti kao „malj“ protiv Venecuele.
Rat među komšijama nije od koristi nikome od njih. To slabi region, koji sada ponovo pokušava da se oslobodi američkog uticaja. Venecuelansko-gvajanska kriza mogla bi da podstakne Sjedinjene Države da pošalju trupe, a to bi, zauzvrat, moglo da izazove da se sukob proširi na susedne zemlje. Amerikanci nisu i neće odustati od pokušaja da svrgnu Madura i mogu ponovo da započnu ovaj proces kao u vreme Trampove administracije. Upravo se toga plaše saveznici Venecuele.
Teritorijalni spor između Karakasa i Džordžtauna oko provincije Esekibo mora da se reši mirnim putem, izjavila je portparolka ruskog Ministarstva spoljnih poslova Marija Zaharova. Ona je navela da Moskva „pozitivno ocenjuje” telefonski razgovor ministra spoljnih poslova Venecuele Ivana Gila Pinta i njegovog gvajanskog kolege Hjua Toda, koji su imali 6. decembra, i izrazila nadu da će se ti kontakti nastaviti. Predsednik Venecuele, Nikolas Maduro, takođe je najavio svoj put u Moskvu.
Zanimljivo je da stav ruskog ministarstva spoljnih poslova u ovom slučaju tačno poklapa sa stavom američkog Stejt departmenta koji je takođe pozivao na rešavanje sukoba pregovorima i nisu se opredelili ni na jednu stranu.
Osim toga, Venecuela, država koja ima najveće rezerve nafte na svetu, ima ugovore sa američkim kompanijama o snebdevanju naftom i da uz pomoć tih ugovora opstaje ekonomski i delimočno politički. Ne odbijaju se tu ni kalkulacije da bi Maduro u nekim okolnostima, mogao da američkim kompanijama garantuje željene akcije na ogromnim poljima Esekiba. Tada možda neće ni biti važno kojoj zemlji ova naftna polja pripadaju.
Dragan Bisenić/Kosovo onlajn
(Mišljenja i stavovi u kategoriji "LIČNI STAV" nisu nužno stavovi redakcije GLAS JAVNOSTI)