No, ako mislite da je to presedan u crnogorskoj istoriji, grdno se varate. Sem delimičnog zatišja u četiri i po decenije komunizma, Crna Gora je kroz čitavu svoju istoriju bila poprište najstrašnije pljačke od strane njenih vlastodržaca.
Još u vreme vladike Petra I Petrovića Njegoša, jedan Crnogorac je primetio da su u prvim organima državne vlasti uglavnom zaseli vladičini rođaci. On je vladiku priupitao: “Odakle su bili Hristovi apostoli?” Kada mu je vladika nabrojao odakle su apostoli bili, ovaj mu je rekao: „Eto vidiš, od raznijeh mjesta, a ovi tvoji svi s Njeguša.“
No, tek dolaskom na vlast knjaza Danila, stvara se prava tajkunska organizacija, nalik današnjoj. Sve trgovačke i zelenaške radnje preuzeo je Danilov brat, vojvoda i predsednik Senata, Mirko Petrović. Brojni njihovi rođaci, prijatelji i kumovi, počinju da napreduju u državnoj službi i da se naglo bogate, što će kulminaciju dostići u vreme vladavine knjaza Nikole.
Nakon što je Crna Gora poražena u ratu sa Turskom 1862. godine, velike sile su uputile Crnoj Gori značajnu pomoć u žitu. Umesto da ga podeli brojnim nastradalim crnogorskim porodicima, vojvoda Mirko ga je prisvojio i potom ga prodavao. Od te zarade je, sa svojim sinom, knjazom Nikolom, 1864. godine osnovao Založnicu crnogorsku, prvi novčani zavod u Crnoj Gori.
Najveća otimačina će uslediti nakon Berlinskog kongresa 1878. godine. Pošto je Crna Gora postala nezavisna, zaslužne patriote i prvoborci, ustaničke i dvorske vojvode, podelile su između sebe zemlju, kuće i radnje u novodobijenim oblastima, postajući tako prvi crnogorski tajkuni.
Knjaz Nikola je za sebe uzeo najlepša imanja, a potom su birali njegovi najbliži saradnici. Vojvoda Božo Petrović je svoje komandovanje Južnim frontom naplatio sa 380 rala zemlje u Nikšiću, a knjažev tast vojvoda Petar Vukotić, komandant Severne vojske, sa 218 rala, vinogradima i tri mlina, dok je vojvoda Novica Cerović, četovođa i štabni konsultant knjaz Nikole, dobio 174 rala zemlje! Vojvoda Mašo Vrbica, komandant crnogorske artiljerije, podigao je fabriku sapuna u Baru koja je bila oslobođena plaćanja poreza; dok je vojvoda Marko Miljanov, nakon rata, imao monopol u trgovanju krupnom stokom.
Borbu za nezavisnu Crnu Goru najbolje je naplatio pivski vojvoda Lazar Sočica, koji je pre Veljeg rata bio perjanik sa malo imovine, a nakon rata je uspeo da za dve decenije stekne 15 mlinova i valjaonica, preko 1.000 grla sitne i krupne stoke i preko 1.500 rala zemlje. Dobro su se okoristili i brojni plemenski kapetani i kasniji oblasni upravitelji, trgovci i preduzimači bliski dvoru i vladajućoj eliti, brojni činovnici i nameštenici.
Lazar Mijušković, predsednik prve ustavne crnogorske vlade (formirane 1905. godine) bio je sin popa Đoka Mijuškovića koji je bio najmoćniji zelenaš tadašnje Crne Gore. Obogatio se prilikom podele muslimanske zemlje u Nikšićkom polju koja je prešla u vlasništvo Crne Gore nakon 1878. godine. Novac koji je stekao tom prilikom, davao je na kamatu između 100 i 200 odsto, iako je zakonom bilo predviđeno da kamata ne sme preći 10 odsto. Pop Mijušković je, međutim, bio blizak dvoru i sam pripadnik državne službe, pa je mogao da radi šta hoće. Kao jednom od najvećih bogataša tog vremena, nije mu bio problem da sina Lazara pošalje na školovanje u Pariz.
Početkom XX veka bogatstvo crnogorskih tajkuna se toliko nagomilao da su oni počeli da investiraju u malobrojna crnogorska zanatska i industrijska preduzeća i prve crnogorske štedionice i banke. Gotovo da nije bilo preduzeća i banke u kojoj knjaz Nikola i njegovi tajkuni nisu imali većinsko učešće, deonice i druge interese. Na taj način je zemlja, privreda, državna uprava, pa i čitava Crna Gora bila u rukama nekoliko porodica, koje su krojile sudbinu ogromnom procentu siromašnog seljaštva u Crnoj Gori.
POKRET FAJTERI