Prvo se prisetio susreta majke i ćerke u bolnici.
-U našoj bolnici srele su se majka i ćerka, koje su imale koronu. I obe su krile gde su, da ne bi uznemirile jedna drugu. Nažalost, obe su završile na respiratoru, ćerka je više od 40 dana bila na mašini za disanje. Igrom slučaja, ona je preživela, majka nije. Nije ni znala da joj je majka umrla, dok se nije probudila- rekao je prof. dr Stevanović.
I medicinsko osoblje i pacijenti koji su ležali u bolnicama od marta do danas, svedočili su jezivim scenama koje teško da će ikada bilo ko od njih zaboraviti.
Najteže je kada bolest napreduje toliko da pacijent mora na respirator, a užasno je ukoliko se probudi dok ga intubiraju.
-Nekada se situacija ne može idealno proceniti, pa se pacijenti delimično probude. Kada posle to pričaju, vidite svu strahotu te situacije. Pod lekovima imaju izmenjenu percepciju i njihova prethodna iskustva kombinuju se sa stvarnošću. Jedan pacijent je bio ubeđen da učestvuje u snimanju filma ali ga ništa ga nije bolelo. Kada su na neinvanzivnom veštačkom disanju, prikačeni na repsirator ali neintubirani, pacijenti se ponekad bore za vazduh, vrlo su svesni toga da su na ivici provalije i trude se da ispoštuju sve što tražite. A onda vide pored sebe nekoga koga intubirate, kasnije taj pacijent ponekad umre. Oni sve to gledaju, ne možemo da ih izdvojimo, jer svi su na intenzivnoj nezi. Mi ne znamo šta je u njihovim glavama, ali mogu da zamislim kakav je to nemir i strah- rekao je profesor Predrag Stevanović.
(Glas javnosti/Kurir/Objektiv)