Navodi se kako su oni pod punom ratnom opremom zapravo želeli da sruše novu vladu Zorana Đinđića, a kao razlog se navodi saradnja vlasti s Međunarodnim sudom za ratne zločine.
Pobuna pripadnika JSO-a praktično je počela neposredno posle hapšenja braće Nenada i Predraga Banovića, koje je Haški sud optužio za ratne zločine počinjene u logoru Keraterm.
Dan kasnije, "crvene beretke" otkazale su poslušnost Resoru državne bezbednosti, a većina pripadnika te jedinice povukla se sa radnih mesta.
Kasnije tog dana, pripadnici JSO-a održali su konferenciju za novinare, na kojoj su izneli svoje zahteve, uključujući zahtev za smenu tadašnjeg ministra policije Dušana Mihajlovića i donošenje zakona o saradnji sa Haškim tribunalom.
Tokom pobune "crvene beretke" blokirale su autoput kod Centra "Sava", u vreme kad je Milorad Ulemek Legija trebalo da se pojavi pred Okružnim sudom kao svedok u predmetu "Ibarska magistrala".
Premijer Đinđić, koji je vest o pobuni saznao tokom posete Americi, odmah po povratku sazvao je sastanak kojem su prisustvovali Mihajlović, Petrović, Žarko Korać i tadašnji načelnik Resora javne bezbednosti Sreten Lukić.
Posle sastanka, Đinđić i Čedomir Jovanović otišli su na pregovore u sedište JSO-a u Kuli.
Đinđić nije pristao da udovolji zahtevu da smeni ministra policije.
Od 9. do 17. novembra 2001. godine JSO je otkazala poslušnost komandi, povukla svoje pripadnike u centar u Kuli, prekinula komunikacije s komandom i u više navrata odbila zahteve načelnika resora, ministra unutrašnjih poslova i premijera Zorana Đinđića, da prekine sa pobunom, navodi Vreme.
Na čelo Resora državne bezbednosti, dva dana pre kraja pobune, imenovani su Andreja Savić i Milorad Bracanović, koga je Specijalni sud u Beogradu, kasnije osudio na dve godine zatvora zbog neprijavljivanja pripreme ubistava Ivana Stambolića i Vuka Draškovića. Andreja Savić i Sreten Lukić 17. novembra dolaze u Kulu, čime je stavljena tačka na pobunu "crvenih beretki".
Smatra se da o pobuni može da se govori kao o uvertiri koja je zapravo predhodila ubistvu premijera Đinđića. -Prilikom pobune, sistem je pokazao sve svoje slabosti. Bilo je lako godinu i po dana kasnije, umesto na ministre i načelnike, da se krene na samog premijera. Nažalost, sistem je bio nesposoban da ga zaštiti, a on sam nemoćan da se od napada odbrani, tako da je tragedija bila neizbežna-, objasnio je tužilac Mirko Radisavljević.
(Glas javnosti)