Godišnje se na globalnom nivou proizvede oko 1,1 milion tona lešnika, a Turska je najveći proizvođač, sa učešćem od oko 70 odsto ukupne svetske proizvodnje. A kakva je situacija u našem regionu?
Koliko je lako ili teško uzgajati lešnike i da li Srbija i zemlje u okruženju imaju tlo i klimu pogodnu za gajenje ove biljne vrste te koje su sve prednosti i mane ovog posla, pokušali su da približe oni koji su posvećeni ovom biznisu i poznaju tržišne prilike.
Među njima su poznati pevač Alen Islamović, koji se paralelno sa pevačkom karijerom, posvetio i uzgoju lešnika u okviru poduzeća Farma Islamović, i Aleksandar Mauković iz okoline Šida, koji se trudi da unapredi poslovanje kompanije Pam Promet, koju je njegov otac osnovao još 1993.
“Zahtevno je, kao i svaki posao. Podrazumeva veliku investiciju u startu, kupovinu zemljišta, sadnica, sistema za navodnjavanje, održavanje voćnjaka. Do prvog roda treba dosta čekati, jer stiže tek u šestoj godini, i to je tek početak, pravi prihod kreće od desete godine”, kaže Mauković i dodaje da su u Srbiji najzastupljenije sorte Tonda Gifoni, Tonda Romana, Tonda Nokioni i Enis.
Tonde su uglavnom za konditorsku industriju, dok je Enis više namenjen za sirovu konzumaciju (bez prerade) i bolje se prodaje po marketima. Tonde su talijanske sorte, a Enis američka. Kompanija Pam Promet lešnik prodaje kao sirovinu, ali i u ambalaži, prodavnicama zdrave hrane i marketima.
“Ukoliko ulazite u osnovnu preradu (odvajanje jezgra od ljuske) treba zadovoljiti visoke standarde. Po srpskom zakonu lešnik ne sme imati veću vlagu od šest odsto, te skrivenu ili vidljivu trulež veću od jedan odsto u šta se ubraja i ubod od stenice (koji recimo u Italiji može ići do deset odsto), i još mnogo analiza koje mora obaviti akreditovana laboratorija”, objašnjava Mauković.
Da je u pitanju zahtevan posao, slaže se i Alen Islamović, koji je želeo da iskoristi zemlju koju je nasledila njegova supruga. Odluka da uđe u posao s uzgojem lešnika bila je dodatno podstaknuta savetima bivšeg gradonačelnika Bihaća Emdžada Galijaševića. Lešnici se zalivaju isključivo vodom iz reke Une.
“Nije baš jednostavno zabiti grančicu i tražiti od nje da ti odmah rađa plodove. Treba ispitati zemlju, obogatiti je stvarima koje fale u njoj, pogoditi kontinentalne sorte leske, čuvati ih i paziti od sedam do osam godina da bi dočekao plod, a uz to boriti se sa bolestima, nametnicima, sušama, prevelikim količinama kiše, mrazovima.
S druge strane lešnik danas uspoređuju sa zlatom. Koristi se u farmaciji i to u velikim količinama. Od njega se proizvode ulja za kozmetičke svrhe. Ljuska lešnika je najbolja kalorična vrednost za proizvodnju peleta za grejanje, a koren za uzgoj tartufa, ako to neko zna uzgajati. Jednom rečju, jedna fenomenalna biljka koja rađa od 80 do 100 godina i nudi veliko bogatstvo onima koji se brinu za nju”, otkrio je Islamović.
“Treba paziti kako se zalivaju, previše vode nije dobro. Prskanja se obavljaju s dozvoljenim eko sredstvima, jer danas kada plod odnesete na analizu, očitaju vam sve šta ste radili na lešniku i oko njega, sa čim ste je hranili, špricali itd, objašnjava. Ipak, kada se sačeka rod i zadovolji kvalitet, prostora za distribuciju ima."
“Potražnja najviše zavisi od Turske, jer su oni najveći proizvođač na svetu od 65 do 70 odsto, a najveći svetski kupac je kompanija Ferrero koja kupuje 30 odsto svetske proizvodnje (koja ima preradbene kapacitete u Turskoj i Italiji). Skoro pa da se može reći da oni indirektno diktiraju cenu lješnjaka", smatra Mauković.
Sličnog je mišljenja i Alen Islamović koji kaže kako potreba za ovim koštunjavim voćem nikad ne prestaje, naprotiv, iz godine u godinu je sve veća. “Cena mu svake godine raste od 15 do 20 odsto. Svi smo mi mali proizvođači, ali kad se mali udruže, postaju gigant i postižu dobru cenu na tržištu. Ko je hrabar i ima zemlje, treba sutra krenuti u akciju”, poručuje Islamović.
Glas javnosti/B06S