Dok vlast ponosno najavljuje da će Srbija uložiti oko 17 milijardi evra u pripreme za Expo 2027, mnogi građani s pravom postavljaju pitanje: a gde je taj novac bio kada su propadale naše fabrike?
RTB Bor, nekada ponos srpske industrije i izvor hiljada radnih mesta, prodat je kineskoj kompaniji posle decenija lošeg upravljanja i nagomilanih dugova. PKB, nekada simbol poljoprivredne moći Beograda i šire Srbije, otišao je u privatne ruke za iznos koji deluje sitno u poređenju sa milijardama koje se sada troše na jedno „svetsko predstavljanje“. Za obnovu tih sistema bili su potrebni stotine miliona evra, ali se tada govorilo da „država nema para“.
Danas, kada čujemo da za Expo ima, i to ne stotine miliona, nego milijarde, jasno je da je problem bio u prioritetima, a ne u praznoj kasi. Tigar u Pirotu, Elektronska industrija u Nišu, IMR Rakovica – to su fabrike koje su hranile čitave gradove i davale smisao reči „radnička Srbija“. One danas životare ili su ugašene, dok država ulaže u projekte koji su pre svega namenjeni pokazivanju sjaja pred svetom.
Naravno, Expo može doneti određene koristi: promociju zemlje, nove investicije, razvoj infrastrukture. Ali pitanje koje ostaje jeste – da li je to vredno tolikih milijardi dok domaća privreda vene, a mladi odlaze trbuhom za kruhom? Hoćemo li se za deset godina ponositi Expo paviljonima ili žaliti što nismo obnovili fabrike koje bi hranile generacije?
Odgovor na ta pitanja vlast duguje građanima. Jer jedno je sigurno – Srbija neće moći da živi od svetlucavih maketa i vatrometa. Živeće samo od onoga što stvara poslove, hranu i sigurnost. A toga, nažalost, danas ima sve manje.
Glas javnosti