Po podacima države, u Srbiji postoji oko 4,8 miliona objekata bez jasnog vlasništva, a broj nelegalnih objekata se približava cifri od „jedan po glavi stanovnika“.
Koren problema nalazi se u decenijama komplikovanih administrativnih procedura, visokih nameta i korupcije. Ljudi su često birali divlju gradnju da bi izbegli birokratiju i troškove. Tako su nastala ogromna nelegalna naselja, poput Kaluđerice, dok je država uglavnom tolerisala tu praksu iz socijalnih ili političkih razloga.
Iako su od 2009. godine pojednostavljeni postupci dobijanja dozvola i uveden „jednošalterski sistem“, problem nikada nije rešen. Donošen je čitav niz zakona, među kojima se „Veljin zakon“ iz 2013. pokazao najefikasnijim, ali je i on imao nedostatke. Poslednji Zakon o ozakonjenju iz 2015. godine obećavao je konačno rešenje, ali se u praksi pokazalo da država i dalje toleriše nelegalnu gradnju, naročito u Beogradu.
Ono što je specifičnost Srbije jeste da nelegalna gradnja više nije samo način da ljudi reše stambeno pitanje, već poslovni model investitora bliskih vlasti. Oni grade bez dozvola, prodaju stanove građanima i naknadno ih legalizuju, iako zakon to ne dozvoljava. Čak se beleže slučajevi da se objekti grade i posle 2015. i onda ozakonjuju, što predstavlja direktno kršenje zakona.
Novi zakon, koji nosi slogan „Konačno svoji na svome“, najavljuje brzo rešenje problema u roku od četiri meseca. Međutim, nacrt zakona nije prošao javnu raspravu niti prateću analizu efekata, što otvara sumnju da je reč više o političkom marketingu nego o ozbiljnom rešenju. Predviđeno je da postupak vode Agencija za prostorno planiranje i Republički geodetski zavod, ali iskustvo govori da takva koordinacija može stvoriti dodatne probleme i pravnu nesigurnost.
Najveće kontroverze izaziva činjenica da građani neće imati pravo na žalbu u postupku ozakonjenja – Agencija će moći da odluči ili o legalizaciji ili o rušenju objekta, a vlasnici neće imati klasične pravne mehanizme zaštite. Takođe, nerešen je problem zemljišta: ukoliko vlasništvo nad parcelom nije jasno, vlasnik zemljišta može zahtevati rušenje objekta.
Postoji i opasnost da građani, a ne investitori, snose teret neplaćenih naknada, što bi dovelo do dodatne nepravde. Još veći problem je to što novi zakon produžava mogućnost ozakonjenja i za objekte izgrađene nakon 2015. godine, iako je tada bilo jasno rečeno da takvi objekti neće moći da se legalizuju. Na taj način, investitori koji su gradili mimo zakona, često uz političku zaštitu, sada će biti nagrađeni.
Zaključak je da novi zakon, umesto da uvede red, može dodatno urušiti poverenje građana u pravnu državu. Građani su stavljeni u pravnu nesigurnost, dok profesionalni investitori i dalje koriste rupe u sistemu. Time se stvara utisak da zakon ne postoji da zaštiti javni interes, već da legalizuje nelegalne profite i da obezbedi političke poene vlasti.
Glas javnosti/Forbes Srbija