KARAĐORĐE JE POREKLOM IZ VASOJEVIĆA: ZAŠTO SE PIŠU LAŽI O NJEGOVOM POREKLU!?

Često se može ovih godina i dana pročitati da pojedini istraživači osporavaju Karađorđevo porijeklo iz Vasojevića. Da su Karađorđevići porijeklom iz Vasojevića, postoje brojni dokazi, od kojih ističemo sljedeće:

-U rodoslovu Karađorđevića stoji da je djed Karađorđev, Jovan Đurišić, rođen u Vasojevićima, koji se sa dva brata preselio u Srbiju 1740. godine, a ta dva brata su ostala u Vasojevićima. Knez Petar I je u Kraljima svojim rođacima 1883. godine sagradio kuću, koja i danas postoji i zove se Kula Đurkovića, koji su potomci Đurišićâ. Spomen ploča na ovoj kuli podsjeća na boravak Petra I Karađorđevića u zavičaju svojih predaka. A u znak ponosa i iz osjećaja zahvalnosti prema voždu Karađorđu, Vasojevići sa svojom braćom iz Šumadije, podigoše mu spomenik u Kraljima, koji je na Vidovdan 1996. godine na upriličenoj svečanosti otkrio dr Milija Zečević, počasni predsjednik Udruženja Vasojevića.

-Voždov sin Aleksandar Karađorđević (knez od 1842. do 1858. godine) bio je veoma ponosan na svoje porijeklo iz Vasojevića, pa je zato održavao prisne veze sa vladikom Njegošem i mudrim duhovnikom i glavarom Vasojevića Mojsijem Zečevićem. Aleksandrova ustavobraniteljska vlada je održavala dobre prosvjetne veze sa Vasojevićima i pružala finansijsku pomoć đacima koji su se školovali u Srbiji, a glavarima u Vasojevićima je slao dukate za nabavku oružja i džebane koja im je bila potrebna u borbi protiv Turaka. Pored toga, knez Aleksandar se posredstvom vladike Njegoša lično angažovao na eliminisanju plemenskih svađa između Vasojevićâ i Srbljakâ u Vasojevićima.

-Knez Petar Karađorđević je više puta rado odlazio sa Cetinja u Vasojeviće i, prema kazivanju starijih, često je u razgovoru isticao – da je po svom porijeklu Vasojević. Kada je umro, znameni vasojevićki vojvoda i senator Miljan Vukov (1886.), knez Petar Karađorđević je sa Cetinja otišao u Lijevu Rijeku i prisustvovao sahrani, a prije toga bio je prisutan i na sahrani Miljanovog sina brigadira Todora Vukovića, koji je preminuo u februaru 1886. godine.

-Kada se Petar I Karađorđević ženio Zorkom, kćerkom knjaza Nikole (1883. godine), tim povodom pitao ga je knjaz Nikola: ‘Zašto si izabrao vojvodu Miljana Vukova baš za staroga svata?’. Dobio je odgovor da je to ‘… po junaštvu i rođaštvu …’, dakle, izabrao ga je kao ‘vojvodu svoje krvi i plemena’.

-Kada se već krunisao za kralja Petar I, lično je došao u Andrijevicu da posjeti postojbinu svoga pradjede, o čemu postoji sačuvan i kraći filmski zapis u Jugoslovenskoj kinoteci u Beogradu.

-Povodom puštanja u saobraćaj kolskog puta Peć-Andrijevica 1925. godine bio je organizovan veliki sabor na Knjaževcu kod Andrijevice, na kojem su bili kralj Aleksandar i kraljica Marija. Na slavoluku, na ulazu u Berane, bili su ispisani stihovi pjesnika Mila Vukovića, načelnika opštine Berane:

Rodna gruda ove zemlje,

kolijevka Vožda – djede,

stoljećima čekala Te,

Kralju slave i pobjede!

A na tom slavlju narodni guslar Vuko Adžić pjevao je pjesmu o vasojevićkom porijeklu Karađorđa. Tada neko od prisutnih upita kralja: ‘Veličanstvo, je li ovo tačno?’, a kralj potvrdi: ‘Tačno je!’

-Na učestale vijesti iz Morave, kako su nazivali šire područje Šumadije, da Kara-Đoka iz Topole niže brojne uspjehe u borbi sa Turcima, iguman Nićifor predloži Vasojevićima da (1804. godine) pošalju deputaciju Karađorđu. Pored igumana Nićifora u toj deputaciji zajedno su bili još: Grigorije Mlađenović, Radule Đinović, Nikola Saičić, Radule sin kneza Jova Tadića, Vuksan Vojvodić, Radovan Lekin Vojvodić, Stefan Saković, Pavić Bakić, Božo Vešović, Veličko Tomašević i drugi.

Sa igumanom Nićiforom pošao je i đak Miloš Zečević, koji će postati kasnije iguman Đurđevih Stupova – pod imenom Mojsije. Deputacija izađe pred vrhovnog Vožda, izrazi mu svoju privrženost i prenese mu pozdrav Vasojevića, koje je takođe već bilo ustalo protiv Turaka. Karađorđe deputaciju lijepo primi, i po pripovijedanju igumana Mojsija, izjavi: ‘Pa i ja sam od kuće Vasojevića’.

Pošto se razvijao razgovor o porijeklu Vožda, istaknuto je – da je Karađorđe unuk Jovana Radulova Đurišića iz sela Kralja kraj Andrijevice, kao i da je izvjesni Đuro Đurišić imao 9 sinova koji po njemu dobiše prezime Đurković. Kada su Turci 1738. godine napali i popalili Vasojeviće, Hodover Avdi paša Mahmutbegović tada povede u ropstvo mnogo vasojevićkog življa u Peć, među njima i četiri Đurkovića. Međutim, Đurkovići ubrzo uspiju da pobjegnu u Moravu (Šumadiju). Jedan od tih Đurkovića je bio i Jovan, djed Karađorđev. Po predanju, koje se prenosilo sa koljena na koljeno, Vasojevići su uvijek govorili da je Karađorđe porijekolom od Đurišićâ, a Karađorđevići su tvrdili da su od Đurkovićâ. U stvari, radi se o istom porijeklu, jer su se Karađorđevi preci do Đura prezivali Đurišić, a od Đura Đurkovići. Neusaglašeni su, međutim, podaci prema ovom izvoru o tome, da li se pradjed Karađorđev zvao Radule, ili Đuro, kao i da li je pradjed Karađorđev imao pet, kako je to naprijed rečeno, ili devet sinova, kako je pribilježio Tomaš Katanić.

Koliko je Karađorđe bio cijenjen najbolje govore stihovi u ‘Gorskom vijencu’ Petra Petrovića Njegoša o njemu:

Diže narod, krsti zemlju,

a varvarske lance sruši,

iz mrtvijeh Srba dozva,

dunu život srpskoj duši.

Prošle godine smo obilježili i stogodišnjicu od Prvog svjetskog rata, u kojem je pobjedu odnio Karađorđev potomak, Kralj Aleksandar I Karađorđević, koji je rođen u Crnoj Gori, na Cetinju, 1888. godine, kao sin kralja Petra Karađorđevića i Zorke Petrović, kćerke kneza i kralja Nikole. Živio je i školovao se u Ženevi i Petrogradu, a kao školovani oficir aktivan je učesnik Prvog i Drugog Balkanskog rata i Prvog svjetskog rata. Upravo pred sâm Prvi svjetski rat postaje regent i tako njegovo faktičko upravljanje zemljom i vršenje vlasti traje punih 20 godina. Bio je kralj Srbije, kralj Srba, Hrvata i Slovenaca, a 3. oktobra 1929. godine državu je nazvao jedinstvenim imenom – Kraljevina Jugoslavija.“

"Kralj Aleksandar je bio državnik, vojskovođa, oslobodilac, ujedinitelj, evropejac, mirotvorac, riječju velika ličnost svoga vremena i kao takav zasmetao je fašistima i Hitleru, koji 9. oktobra 1934. godine izvršiše na njega atentat u francuskom gradu Marselju. I njemu je narod Polimlja podigao davne 1929. godine Spomenik u čast puštanja u saobraćaj puta Berane-Bijelo Polje, čemu je prethodila njegova posjeta Vasojevićima i Crnoj Gori 1925. godine.

O njegovoj posjeti Vasojevićima podaci govore da su kralja u svim mjestima kroz koje je prošao dočekivali ugledni prvaci i domaćini toga vremena. Na Čakoru ga je između ostalog pozdravio narodni poslanik i učitelj iz Velike Novica Popović. U Andrijevici ga je dočekao Đukan Vulević, učitelj iz Trešnjeva, sa svojim đacima i tražio izgradnju nove škole u Trepči, što je i učinjeno. Berane je posjetio 17. septembra 1925. godine u pratnji Marka Cemovića i drugih velikodostojnika.

Prilikom dolaska u manastir Đurđevi Stupovi dočekali su ga pozdravnim govorima iguman Josif Lekić i profesor i književnik Dragiša Boričić. Prilikom te istorijske i, ispostaviće se, i jedine posjete srpskog kralja Crnoj Gori do danas, isticano je sa radošću i ponosom porijeklo Karađorđevića iz Vasojevića.

Zanimljivo je da je na primjedbu jednog uglednog domaćina (‘Zašto Vasojevići nemaju poslanika u Skupštini Jugoslavije?’) kralj odgovorio riječima: ‘Šta će vama poslanici, vi imate kralja!’.

Mnogo godina kasnije Radovan Bećirović Trebješki, poznati guslar i pjesnik, slikovito je stihovima prikazao i dokazao porijeklo Karađorđevića:

…Kad pogledaš na Vasojeviće,

tu je bilo Karađoka biće,

odatle mu sveta loza niče,

te se njime pokoljenja diče.

Kralj Aleksandar je visoko cijenio Vasojeviće i njihov doprinos u borbi za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda, što najbolje govori podatak da je sa prostora Vasojevića zlatnu Obilića medalju za hrabrost dobilo 196 učesnika, srebrnu 765, a medalju za revnosnu službu 96, što čini ukupno 1057 odlikovanja.

Koliko su Vasojevići cijenili i poštovali Kralja govori podatak o tome da je, 9. oktobra 1934., kada je ubijen, ‘plakala cijela Limska dolina’. Bilo je i crnih barjaka na pojedinim kućama, a mnogi su crnogorske kape sa četiri ocila nosili sa crnim florom. Vasojevići su bili duboko svjesni koga i šta gube…,“ .

(Piše: Goran Kiković)

SKINI APLIKACIJU