Uz premijeru filma DARA IZ JASENOVCA: Džej Vajsebergu smeta genocid nad Srbima i Jevrejima (2.deo)

Kreatori novog svetskog poretka, Amerikanci pre svega, zarad svojih politikantskih, geopolitičkih ili ekspanzionističkih ciljeva - ništa ne prepuštaju slučaju: na sam dan početka distribcije filma "Dara iz Jasenovca", u Los Anđeles tajmsu, iz pera filmskog kritičara, očito ostrašćenog, ali i uticajnog, Džej Vajseberga, osvanuo je tekst da je "ovo (srpski film) neskrivena nacionalistička propaganda

Zapravo filmski kritičar se i nije bavio filmskim ostvarenjem, glumom i glumcima, već kritikom izbora teme za film - nezapamćenim masakrom Srba, Jevreja i Roma u Jasenovcu?!

Uz zlonameran zaključak da bi "cinično bilo da se nađe u trci za Oskara"!

- To je još jedan žalostan znak da je za neke ljude put do nagrade i ugleda ide preko teme Holokausta, piše Džej Vajsbergu LA tajmsu...

Ne znam da je je  pomenuti filmski kritčar uopšte pogledao film "Dara iz Jasenovca", ili da li je uopšte čuo za logor smrti u Jasenovcu, pretpostavljam da je jeste, ma da se ne bih zakleo, ali...

Istina svetske siledžije, a Vajsberg to očito jeste, istina ne interesuje, zapravo, interesuje, samo ako se ta istina uklapa u njihovu politiku, interes, ili geostrategiju!

Lično, gledao sam film i u njemu nisam video ono što je Džej Vajsberg pisao: kaže, ne znam kakav je utisak, umetnički, glumački, rediteljski ostavio, ali se iz aviona vidi da ni Gaga Antonijević ni Maksa Ćatović nisu bavili bilo kakvom propagandom, još manje da su preko teme Holokaust tražili put ka Oskaru, ili nipodaštaval Hrvate i hrvatski narod u celini...Na celoluidnu traku izvukli sam fragmente USTAŠKIH ZLOĆINA u logoru smrti - Jasenovcu. Samo delić tih zverstava i ništa više, ali ni ništa manje...

            Američka Akademija filmskih umetnosti i nauka napravila je uži izbor kandidata za Oskara u devet kategorija, a srpski kandidat „Dara iz Jasenovca“ Predraga Antonijevića ispao je iz trke za Najbolji film na stranom jeziku!

            Među 15 filmova koji su ostali u trci našlo se ostvarenje „Kvo vadis, Aida“ iz Bosne i Hercegovine, a ostalih 14 filmova čine „The Mole Agent“ (Čile), „Charlatan“ (Češka), „Another Round“ (Danska), „Two of Us“ (Francuska), „La Llorina“ (Gvatemala), „Better Days“ (Hong Kong), „Sun Children“ (Iran), „Night of the Kings“ (Obala Slonovače), „I’m No Longer Here“ (Meksiko), „Hope“ (Norveška), „Collective“ (Rumunija), „Dear Comrades!“ (Rusija), „A Sun“ (Tajvan) i „The Man Who Sold His Skin“ (Tunis).

            -Odluka da se film prikaže na televiziji pre normalnog života u bioskopima je nezavisno doneta od reditelja Antonijevića i mene, a prouzrokovana je pričom koja se dešava oko filma, njegove nominacije za našeg kandidata za Oskara, a pogotovo na par neumesnih i neosnovanih kritika, (da) je film naša propaganda i da Srbi nisu bili žrtve u Jasenovcu, kaže producent filma Maksa Ćatović.

               

                                                                *********

 

                Ne želeći da se upuštamo u ocenjivanje umetničke vrednosti "Dare iz Jasenovca", jer za to ima mnogo stručnijih, želimo da čitaoce portala "Glas javnosti" podsetimo na - zataškanu istoriju i - kompletan izveštaj Zemaljske komisije Hrvatske o ustaškim zločinima u Jasenovcu koji su sačinili i potpisali Hrvati - 15. novembra 1945.!

                             **********

 

 Prije nego pređemo na opisivanje pojedinih masovnih zločina, koje su ustaše počinili na zatočenicima, prikazatć}emo u opšim crtama sistem i metode, koje su ustaše provodili u logoru, kakav je bio život zatočenika, što su morali raditi i što su sve morali prepatiti.

 

                   1. Dolazak u logor i pljačka

 

Četiri su godine stizali u Jasenovac transporti zatočenika, neki u željezničkim vagonima, neki u kamionima, a neki pješke. Nije bilo tjedna da se nisu čas manje a čas veće grupe zaustavile pred zgradom „Upraviteljstva logora", gdje su ih ustaški stražari, koji su pratili transport, predavali zapovjednicima logora ili njihovim zamjenicima.

Zatočenici su i za vrijeme puta do logora bili podvrgnuti mukama od gla­di i zlostavljanjima na razne načine.

Svjedok Kustorin Marijan opisuje ukratko svoj put za vrijeme prevođenja iz St. Gradiške u Jasenovac: Ja sam dne 23. IX. 1944. premješten iz logora St. Gradiška u Jasenovac u grupi od 700 ljudi. Gotovo cijeli put od 38 kilometara morali smo preći trčećim kora­kom; tko je zastao iz grupe ili posrnuo bio je na mjestu ubijen. Kako je taj put vodio pored Save, mnogi su drugovi iznemogli i u očajanju skakali u Savu, da se riješe daljih muka."

Rijetko su kada Luburić, Miloš ili Matijević, glavni komandanti-koljači, prepućtali drugom nekom višem us­taškom oficiru, da preuzme zatočeni­ke. Oni su htjeli da lično izvrše smotru nad dovedenim žrtvama, da ih razvrsta­ju po grupama: Srbe u srpsku, Židove u židovsku, a Hrvate u hrvatsku grupu.

Luburić je svakoj grupi održao „govor", koji je bio pun uvreda, najprostijih kletvi, pri čemu je volovska žila ili druga neka batina zviždala iznad glava i leđa zatočenika.

Prešlo se zatim na pljačku. Ustaše su svakom zatočeniku oduzeli sve stvari, koje je sobom donio, kao na pr. sat, džepni nožić, novčarku s novcem, dragocjenosti, knjige itd. Svaki je zatočenik morao izjaviti da je predao sav novac, sve stvari od vrijed­nosti i pisma, te da nije ništa sakrio i zatajio.

Za svaku ma i najmanju, bez razlike da li slučajnu ili namjernu, povredu ovoga propisa kažnjavali su ustaše „krivca" odmah smrću.

Svjedok Steiner Hinko iskazuje me­du ostalim: „Sa mnom je došao u logor dne 18. IX. 1941. i neki starac imenom Poljokan. Nakon što je predao neke svoje sitnice i izjavio, da više nema ništa, otkrili su ustaše da u kaputu ima nešto sašivenog novca. Ljubo Miloš mu je odmah pred svima nama dva puta zabio veliki nož u grudi i starac je od­mah pao."

Svjedok Fabijanec Josip: „Kod dola­ska transporta od 120 zatočenika us­taše su strijeljali odmah trinaestoricu drugova."

Nakon predaje svih predmeta, koje su zatočenici nosili sa sobom, i izjave da nisu ništa zatajili, nastalo je obligatno svlačenje do gola. Sva bolja odijela, već i obuću ustaše su im oduzeli i dali u zamjenu stare dronjke, a nekima ostavili samo veš.

Svjedoci saslušani glede tih okolnosti iskazuju:

Svjedok Aleksić Arsa: „Kad su nas dopratili u logor Jasenovac, odmah su nas svukli do gola, oduzeli cipele. Umjesto naše dobre robe dali su nam prnje. Cipela nam uopše nisu dali, iako je bila ciča zima."

Svjedok Berger Oto: „Ustaše su mi oduzeli sve i ostavili sa­mo rublje što sam imao na sebi; pri tom smo bili tučeni i zlostavljani."

Svjedok Lapčević Stojan: „U logor Jasenovac sam dopremljen 12. XII. 1942. Došao sam u grupi od 9 ljudi. Najprije su nas išamarali do krvi, zatim svukli do gola, bolja odijela uzeli a nama dali najgo­ra."

Nakon sve ove procedure upućiva­ni su zatočenici po grupama u pojedine barake, koje su im bile dodijeljene. U slučajevima kad za sve nije bilo dovoljno mjesta u barakama, noćili su preostali po raznim drugim mjestima logora, izvan baraka.

One zatočenike, koje su ustaše do­veli u Jasenovac samo radi likvidacije, držali su sate i sate, a katkada i po nekoliko dana, gole i bose ili u zgradi „Glavnog skladišta" ili „Tunela" ili na otvorenom prostoru pod vedrim ne­bom, da ih konačno povedu na Granik ili u Gradinu, selo s druge strane Save, i tamo pobiju.

Sve do sredine 1942. godine nisu smjeli zatočenici da primaju paketa i pisama, pa su ustaše sve pošiljke, koje su prije toga vremena stigle u Jaseno­vac, otvorili i sadržaj podijelili između sebe.

Od sredine 1942. mogli su oni zatočenici, koji su - po ustaškoj ocjeni - pokorni i marljivi, da pišu kućama na otvorenim dopisnicama. Bilo im je dozvoljeno da se jave da su živi.

Međutim uprava logora određivala je više puta, da se cio logor kažnjava na taj način, da za određeno vrijeme zatočenici ne smiju da pišu svojim kuć}ama niti da primaju pošiljke od kuća.

Tako su ustaše već za vrijeme dovađenja i primanja zatočenika u logor šamarali ih, tukli ih batinama i kunda­cima, a mnoge odmah i strijeljali ili klali, pa su se kao izvršioci tih zločin­stava naročito istakli: Luburić Maks, Miloš Ljubo, Matković Ivica, Filipović Miroslav, Picilli Hinko, Maričić Jerko, Jusić Mujo, Matković Ljubo, Kordić Tihomir, Đulkić Alaga, Gašparović Dra­gan, Matijević Matija i Skočibušić.

Sva je ova zločinstva Zemaljska ko­misija utvrdila saslušanjem svjedoka: Pećka Đure, Zouhar Stjepana, Richter Rudolfa, Slovenec Rudolfa, Fabijanec Josipa, Steiner Hinka, Stažić Josipa, Blum schein Zlatka, Schwarzenberg Adolfa i Berger Egona, svih iz Zagreba, zatim Ilić Branka iz Živinice, Duvnjak Mate iz Kustošije, Finzi Jakoba iz Sara­jeva, Matas Pavla iz Trstenika, Вгеуег Ota iz Bjelovara, Aleksić Arse iz D. Bogićevaca, Lapčević Stojana i Kustorin Marijana iz Kustošije.

 

                                      2. Hrana i stan

 

Hrana zatočenika u Jasenovcu bila je vrlo loša i nedovoljna. Dobivali su jelo dva do tri puta na dan. Ujutro bi dobili toplu vodu, u kojoj je plivalo kukuruzno brašno, u podne juhu od kupusa, graha ili krumpira, u kojoj je bilo nešto povrća, po koji krumpir ili grah, a na večer opet takvu sličnu juhu. Tu su juhu zatočenici nazvali „Pura".

Zatočenici su dobivali kruh vrlo neredovito. Prošlo je više puta i po neko­liko mjeseci, da nisu ni vidjeli kruha. Ako je i bilo kruha, bio je crn, sa prim­jesom posija i nije ga nikad bilo više od jedne osmine kilograma na dan.

U hrani, koju su ustaše davali zatočenicima, nije bilo uopše masti, dok je soli bilo vrlo malo.

Cilj je ustaša bio, da tako lošom i nedovoljnom hranom oslabe organizam zatočenika i da ga učine neotpor­nim protiv fizičkih napora i bolesti, koje su doista nastupile kao posljedica ovakve ishrane. К tome se pridružila i nečistoća, pa je ljeti stalno harala disenterija, tifus i druge bolesti probavnih organa, koje su samo u jednom mjesecu 1942. god. pokosile 1800 zatočenika.

Gotovo svi su zatočenici oboljeli od takve hrane, pa bi mogli citirati mnoge svjedoke, koji opisuju strašne pre­hrambene prilike u logorima.

Navest ćemo radi primjera samo iskaz svjedoka Breyer Ota, koji je iska­zao slijedeće: „Sama je hrana u logoru bila više nego očajna. Za doručak se obično do­bivala nazovijuha, koja je bila topla mutna voda. Za ručak bi imali grahovu ili krumpirovu juhu, u kojoj je bilo po nekoliko zrna graha i jedan krumpir. Ista je takva bila i večera. Kruha su dnevno dobivali njih 12 jedan kilo­gram.

Za vrijeme mog boravka u Jasenov­cu vidio sam, kako često dolaze vozom vagoni puni hrane i paketi zatočenici­ma od privatnika ili od židovskih bogoštovnih općina u Osijeku i Zagrebu. Od toga su zatočenici dobili samo grah i krumpir, dok su sve ostalo, kao rižu, kavu, šećer, konzerve itd., ustaše za­držali za sebe i potrošili u svojim ku­hinjama."

Sličan je iskaz dao i svjedok Lapčević Stojan, koji je pri tome podvukao, da je o takvoj hrani morao dnevno da radi 10 sati.

Kako u pogledu ishrane isto su tako bile teške i nepodnosive stambene prilike.

Dok nisu bile sagrađene barake zatočenici su spavali u „tunelu", po spre­mištima za ciglu, po tavanima radionica i skladišta ili pod vedrim nebom.

Kad su bile izgrađene barake, spa­vali su zatočenici u njima. Svaka je baraka bila ogromna drvena prostori­ja, 24 m duga a 6 m široka.

Kroz sredinu barake bio je ostavljen prostor za prolaz, a lijevo i desno od njega bili su boksovi (ćelijice) na jedan kat. U boksu moglo je da spava do 6 zatočenika. Kad je stigao novi transport žrtava, a u boksovima više nije bilo ni najmanje mjesta, natrpali bi ustaše u svaki boks još po kojeg za­točenika, tako da su svi morali da leže jedni na drugima. Kad je i na taj način sve bilo prepuno, ležali su ostali vani po raznim mjestima logora.

Ležište je u boksu bilo tvrdo, a zatočenici su se pokrivali ćebadima. Pri dolasku u logor ustaše su oduzimali bolju ćebad, koju su zatočenici sa so­bom donijeli, i davali im kasnije staru i slabu. Svi su ti boksovi bili puni gamadi: stjenica, uši i buha, pa sva čišćenja i trebljenja, koja su zatočenici vršili sami, nisu ništa pomogla.

Kako su zatočenici smjeli predavati u praonice zamazano rublje samo je­danput mjesečno, to je jasno, da im je ovo bilo nečisto. Prirodno je stoga, da su kroz cijelu zimu vladale teške zaraz­ne bolesti, da je „pjegavac" stalno ha­rao i da je bilo vrlo malo zatočenika, koji su ga preboljeli. Odjeća je zatočenika bila vrlo slaba. Prostorije, u kojima se moralo spavati, bile su hlad­ne i nečiste.

Liječnici i ljekarnici, koji su njego­vali zatočenike, bili su iz redova zatočenika, pa su požrtvovno nastojali da pomognu svojim nesretnim drugovima. Kako su njihova sredstva za li­ječenje bila vrlo primitivna, nisu mogli da im mnogo pomognu, a pogotovo nisu mogli da izvedu kakav veći kirurški zahvat.

Tako je svaki teži bolesnik brzo umirao, a ako je to umiranje teklo presporo, ustaše su noću nahrupili, istje­rali bolesnike iz postelja te ih potjerali u Gradinu ili na Granik na likvidaciju.

Svi svjedoci, koje je preslušala ova Komisija, opisuju suglasno očajne higijenske prilike u kojima su morali živjeti zatočenici, pa je istinitost gornjega pri­kaza utvrđena naročito iskazom ovih svjedoka: Breyer Ota iz Bjelovara, Kovačević Vojislava, Trbojević Nemanje, Dominec Ivana, Stažić Josipa, Srića Dragana, Steiner Hinka, Škrgatić Dragutina, Orlić Šime, Danon Jakoba i Heršak Josipa, svih iz Zagreba.

 

                                    3. Rad zatočenika

 

Spomenuli smo u uvodu, da se jasenovački logor u 1941. najprije sasto­jao od Logora br. I kod Krapja i Logora br. II. kod Struga, dok se pravi jasenovački logor br. III. počeo osnivati istom koncem jeseni 1941.

U prva su dva logora dopremali us­taše većinom Židove, koje su pohapsili u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu i drugim većim gradovima, zatim Srbe i Hrvate, pohapšene po raznim krajevima „NDH".

Medu uhapšenicima bilo je vrlo mnogo intelektualaca. Ustaše su s njima postupali naročito okrutno: obuću su im i odjeću opljačkali, hrana koju su im dali, bila je kako je istaknu­to, očajna, pa ipak su ih ustaše silili da obavljaju cio dan najteže fizičke radove.

Bili su prisiljeni da grade barake i nasipe, koji imaju da brane logor od poplava Struga i Save. Pri radu su ih ustaše udarali kocima i kundacima, silili da brzo kopaju zemlju i da je nose na nasip, pa kad bi koji od umora sustao, dotukli bi ga na mjestu.

Zatočenik Danon Jakob opisuje ovako rad zatočenika u Logoru br. I. i II.: „Svaki put kad smo išli na rad, us­taška je pratnja od 30 ustaša kundačila naročito one, koji su uslijed slabosti ili starosti bili iznemogli. Uvijek smo morali polaziti na rad trčećim korakom. Kod polaska na rad događala su se i veća zločinstva nego li je samo kundačenje. Tko je zaostao, jer nije mogao da trči, bio je ubijen. Ustaška je pratnja pucala u nas zatočenike vičući: „Brže, brže!" - i pritom mnoge ranila.

Ako je na radu neko od zatočenika pokušao da se odmori i stane ma i jednu sekundu, pogodio ga je ustaški metak. Sjećam se da je Ljubo Miloš jednom zgodom rekao stražarima da ne treba da pucaju, jer svaki ustaša ima nož, pa neka zakolje zatoćenika koji neće da radi."

Razumljivo je stoga, da je nakon likvidacije logora I. i II. od nekoliko. hiljada zatočenika stiglo u Logor br. III. samo nekoliko stotina.

                                   

                                                * * *

 

Rad se zatočenika u Logoru br. III. dijelio na nutarnji rad u logoru i na vanjski rad oko logora. Nutarnji se rad izvodio po radionicama: u Lančari, Ciglari, Pekari, Elek­tričnoj centrali, Pilani, Ekonomiji itd. Raditi se moralo barem 10 sati dnevno bez odmora, jer je roba, koja se izrađivala, bila vrlo potrebna za voj­ske okupatora i ustaša. Raditi se mora­lo i na ukrcavanju i iskrcavanju željezničkih vagona, kamiona i brodova na Savi. Nije bilo odmora ni nedjeljama ni svecima, pa je istom u godini 1943. uveden nedjeljni počinak za marljive radnike. Ustaški su se nadzornici šetali po radionicama i budno pazili, da niko ne postajkuje, da se ne zadržava pre­dugo u zahodu i da radi bez odmora.

Kad je neki ustaša „ocijenio", da pojedini zatočenik „sabotira" rad, posegao je za kundakom, toljagom ili revolverom, te na mjestu premlatio ili ubio zatočenika.

Liječnici su vrlo često propisivali „poštedu" bolesnima, starima i nemoćnim zatočenicima, ali su ustaše, naročito Picilli Hinko, slabo marili za te odredbe i uživali da premlate te jadnike i da ih potjeraju na rad.

Vanjski se rad zatočenika sastojao oko podizanja ograda od bodljikavih žica, oko podizanja malog i velikog nasipa, oko iz gradnje zida (taj je rad trajao do konca 1942), oko podizanja brojnih bunkera i obrambenih po­ložaja oko logora, oko krčevine i sječe šume, te rada na poljima, vrtovima u „Ekonomiji" ili u susjednom Jablancu.

I ovdje su ustaški stražari pratili za­točenike, te ih kundacima, noževima ili vatrom iz oružja silili da rade brzo. Mnogo je i mnogo hiljada zatočenika stradalo na takvom vanjskom radu, pa se često dogadalo, da se cijele grupe ili dijelovi grupa nisu više sa rada ni vratili u logor. Ustaški su stražari jednostav­no naveli da su zatočenici pokušali da pobjegnu, pa su ih morali da pobiju.

 

                             Položaj zatočenika uopće

 

Svaki je zatočenik po dolasku u lo­gor, ako to već ranije nije znao i osjetio, odmah došao do spoznaje, da ga u logoru čeka sigurna i strašna smrt. Bilo je samo neizvjesno, koliko }e du­go trajati njegove muke u logoru.

Za svakog normalnog čovjeka, koji nije doživio i vidio sva ona zločinstva, sve vrste mučenja, kojima su zatočenici bili podvrgnuti u ovom logoru, čini se nevjerovatnim, nemogućim da se je moglo naći zločinaca koji će sa toliko sadizma, sa toliko perverziteta izmišlja­ti i izvoditi tako okrutne načine i sredstva mučenja nad ljudima.

Samo fašistički odgoj mogao je da stvori ljudska čudovišta, koja će vršiti ovakve zločine; samo takvi zločini mogli su da zadovolje kriminalni mentali­tet fašisitčkih zločinaca počev od „poglavnika" pa do posljednjeg koljača.

Svaki je ustaša, počevši od Luburića do posljednjeg stražara bio prema sva­kom zatočeniku svemoćan, imao pravo nad životom i smrti. U svako vrijeme, i po danu i po noći, i za vrijeme rada i odmora, mogao je svaki ustaša da ubije svakog zatočenika, a da o tome nikome ne polaže računa, pa da tu činjenicu niti čak ne registrira.

            Na osnovu iskaza svjedoka Danona Jakoba utvrđen je napr. slijedeći do­gađaj:

Dne 23. XII. 1941. sazvao je Miloš Ljubo, jedan od najtežih ustaških krvoloka, javni nastup tj. zbor svih zatoče­nika. Napomenuo je ukratko da je je­dan od zatočenika pokušao da ubije nekog ustaškog stražara. Nije spominjao imena toga zatočenika niti ustaše.

Radi toga je Miloš Ljubo izdvojio iz stroja 25 zatočenika, uzeo pušku i svih dvadesetpetoricu postrijeljao. Pozvao je zatim liječnika dr Gusti Leindorfera da konstatira smrt, a zatim grobare, da odvezu lješeve.

Nakon toga je u šali dobacio: „O, pa nisam ni pitao, kako se zovu".

Svako ma i najkraće odmaranje za vrijeme rada, svako sakupljanje u slobodno vrijeme, čeprkanje oko kuhinje i traženje otpadaka hrane, svaka molba zatočenika da ga se poštedi od rada radi bolesti, nemoći itd. bio je najteži disciplinski prekršaj, koji su ustaše od­mah teško kažnjavali. Mlatili su žrtvu motkama, kolcima, volovskim žilama, kundacima, bacali na zemlju i gazili nogama, probadali bajunetom, a vrlo često vadili revolver ili nož i ubijali. Dogodilo se da je neki ustaški dužnostnik dozvolio pojedinom zatočeniku da nešto učini ili da nešto uzme, pa ga je odmah nakon toga drugi ustaša, ne mareći za dozvolu svoga kolege, nečovječno kaznio.

Javno kažnjavanje, kao u slučaju koji je naprijed iznesen, vršilo se vrlo često. Zbog sitnih, neznatnih ili izmišljenih motiva, ili uopće bez ikakvih motiva.

 

Svjedok Breyer Oto prikazuje ovaj prizor:

„Batinanje je vršeno na taj način, da su Ljubo Miloš i Matijević šetajući se logorom došli do bilo kojeg zatočenika i bez povoda ga jednostavno uzeli i odveli u zatvor kod „Uprave". Na večer smo mi svi zatočenici pred večeru bili sakupljeni i postrojeni, zatim su dovedeni odabrani - obično dva do tri dru­ga - i postavljeni pred čitav stroj. Ljubo ili Matijević su rekli da su zatočenici izvedeni na pr. radi toga što nisu htjeli raditi i kažnjeni sa 25 batina po goloj stražnjici.

Donešen je stolac, osuđeni je morao skinuti hlače i gaće, leći preko stolice, a onda ga je ustaša s korbačem, u kojem je bila žica, 25 puta udario što je jače mogao. Zatočeniku je popucala koža, curila krv tako da nije mogao nekoliko dana uopće da hoda.

 

Onda je došao na red drugi, treći itd., pa kada su s posljednjim završili, pošlo se na večeru. Tada su ustaše hodajući između logoraša poslije rada, kadgod bi im se to prohtjelo, bez ičijeg naređenja i bez ikakvog razloga, po vlastitoj volji, uhvatili kojeg zatočenika te ga premlatili. Gledao sam jednom kako su mi druga lupali kolcem i gazili po njemu nogama dok nije na koncu od zadobivenih rana umro.

Drugi su ustaše pucali u nas zatočenike gađajući iz pištolja, pa je sa­mo tako stradalo dnevno po nekoliko lica.

Osim ovih „nastupa" radi prisustvovanja javnim kažnjavanjima postojali su u Jasenovcu i „nastupi radi smanjen­ja brojnog stanja logora", kao i nastupi da se prijave svi koji žele poći na rad u Njemačku, u drugi koji logor ili u bolnicu na „liječenje".

Svjedok Riboli Josip u svom prikazu navodi:

„Kad je logor bio prepun, odlučili su ustaše da likvidiraju stanoviti broj. Svi su se zatočenici morali u tu svrhu na večer ili noću postrojiti, pa je jednom zgodom obilazio Maričić zatočenike hodajući od grupe do grupe, ra­svijetlio im fenjerom lice i zapitao, oda­kle je koji. Ako se tako nije napunio potreban broj žrtava, koje su bile iz krajeva, koji nisu bili Maričiću po ćudi, onda je prikupio i one koji mu se inače nisu lično sviđali."

Takva je revizija trajala po nekoliko sati, Maričić se je šetao sa pratnjom i vraćao po više puta istoj grupi, uživajući sadistički u mukama zatočenika, koji su bili u neizvjesnosti, neće li koc­ka pasti i na njih.

One druge javne nastupe radi pola­ska na rad u Njemačku ili u bolnicu, ili u drugi koji logor smatrali su ustaše „šalom", uživajući u tome, tko će se dobrovoljno prijaviti, da ga pošalju u smrt.

Svjedok Breyer Oto prikazuje ova­ko sudbinu zatočenika, koji su se na javnom nastupu prijavili, da bi htjeli da idu u logor u Đakovo: „Bio sam prisutan kad su ustaše zatočenike utovarili u kamione, pa im naredili da čučnu ili sjednu. Pokrili ih zatim velikim ceradama, a onda se na svaki kamion popelo 5-6 ustaša i počelo skakati po zatočenicima, gazeći ih nogama i tukući kundacima. Takvo su kundačenje i ubijanje zvali ustaše „oporavak u Đakovu"..."

Često su puta ustaše dolazili noću u barake i samo radi svoje zabave batinali zatočenike.

Svjedok Kuhada Nikola iskazuje:

“Ja sam radio u skupnom logoru na „Pilani" u stolariji. Kroz to sam vrijeme i ja dobivao batine. Batinalo se po noći na taj način, da smo se morali noću svi dići iz kreveta i trčati u krugu kraj vratiju barake, na kojima su stajali redovi ustaša, koji su nas kundacima nemilice kundačili."

 

Svjedok Duzemlić Milan opisao je ta mučenja na slijedeći način:

„Po mom dolasku u logor na Božić 1943. bio sam bačen u samicu, gdje sam proboravio 22 dana. Ustaše su me mučili na taj način, da su mi palili taba­ne, boli me iglom pod nokte, tukli žicom omotanom gumom, stavili mi na prsa dasku po kojoj su skakali. Boli su me noževima, pa imam na obim rukama vidljive ožiljke. Kroz cijelo to vrije­me se čuo vapaj i zapomaganje i iz drugih samica, pa sam kasnije saznao, da su zatočenika Đogać Josipa mučili na taj način, što su mu vezali ruke i noge u klupko i valjali ga po šiljcima čavala, koji su bili pribijeni u tu dasku. Serić Đuro je mučen tako, da su mu ustaše rezali meso s bedara i ranu solili.

Vidio sam sa nekolicinom zatočeni­ka mjeseca decembra 1944., kako su se Luburić, Matković, Ljubo Miloš, Stojčić i Kordić zabavljali na taj način, što su 19-godišnju djevojku Lončarević Mari­cu iz Plesma povalili golu golcatu na zemlju, noge joj raširili i razapeli na stol i palili cigaretama spolovilo, u koje su otresali pepeo.

Vidio sam, kako su ustaše prigo­dom likvidiranja djece u logoru bacili jedno dijete godinu dana staro u zrak, a drugi ga je ustaša dočekao na bajunet.

Vidio sam također kako je ustaški vodnik Bračić Nikola zaklao zatočenika Šulekić Ivana iz Kozarice i pio mu krv.

Ima bezbroj slučajeva mučenja, pa je nemoguće opisati sve načine, kako su ustaše mučili i ubijali zatočenike. Partizana Tomšić Valenta mučili su ta­ko, da su mu u decembru 1944. odre­zali jaja pa je od toga umro."

Ustaše su čitave grupe zatočenika ili osuđenika, koji su poslani u Jasenovac radi likvidacije, usmrćivali na „Graniku" ili u okolici sela Gradina i Uštica, koja leže na bosanskoj strani Save pre­ko puta od „Granika". Svjedok Živković Jovan opisuje ovako masovne likvi­dacije na „Graniku":

„To je trajalo katkada po čitavu noć. Žrtve su čekale u „Glavnom skladištu" ili u nekoj drugoj zgradi ili pod vedrim nebom. Prije polaska ustaše su ih ski­nuli do gola. Zatim su im ruke svezali na leđima žicom, a onda ih privezane žicom jednoga za drugog dotjerali na „Granik". Ovdje je žrtva morala da klekne, a ustaše su joj na ruke privezali težak željezni teret u obliku koluta. Iza toga su udarili žrtvu maljem, čekićem ili tupom stranom sjekire po glavi, trbuh često rasporili mesarskim nož`em te bacili zatim u Savu."

Likvidacije u Gradinama i Ušticama obavljali su ispočetka sami ustaše, a od 1942. pomagali su im i Cigani. Osuđenici su morali sami da iskopaju dugačke i duboke jame, ustaše su ih skinuli do gola, izbili im zlatne zube ili zubala, pa je zatim žrtva morala da skoči u raku, gdje ju je dočekao ustaša ili Ciganin, te ju udario maljem po glavi ili joj prerezao grkljan nožem.

 

Svjedok Berger Egon opisuje te likvidacije iskazujući:

“Ja sam bio zaposlen u Jasenovcu kao grobar od mjeseca decembra 1941. i znam, da sam sa nekim drugo­vima pokapao dnevno oko 200-300 žrtava. Ubijanje se vršilo na slijedeći način: jame su bile veličine 3-8 m2. Dok smo mi kopali grobove, ustaše su s poručnikom Mujicom na čelu vršili ubijanja nad žrtvama, koje su bile ve­zane žicama. Ubijali su ih maljem, udarajući ih po sljepoočnicama. Zatim su ubijali udarcima sjekire po vratu. Na­dalje su ubijali metanjem drvenih kli­nova u usta. Klin se stavio u usta okomito, a tada bi ustaša udario sjeki­rom po bradi i klin bi izašao napolje na tjemenu.

Katkada su pitali žrtve da li imaju rodbine, pa kad se ustanovilo da postoji među kojima rodbinska veza, silili su ih da se međusobno ubiju. Tako se dešavalo da je brat ubio brata, otac sina, kćerka majku itd. Mnogima su rezali s leđa kajiše. Bio sam prisutan, kad je Mujica izrezao jednoj žrtvi na leđima kajiše kao uzde i onda ju tjerao okolo natežući je za uzde.

Mladi su ustaše pojedinim žrtvama rezali noseve i uši i među sobom govorili, da su ubili u borbi partizane i odrezali im noseve i uši. Te su odrezane noseve i uši spremali u rupčiće i trpali u džepo­ve.

Žrtve bi pregledavali, pa kad bi ustanovili da žrtva ima zlatne zube, vadili bi ih noževima."

Taj isti Berger Egon ležao je u februaru 1942. u bolnici radi pet uboda bajunetom, koje mu je ustaša zadao u leđa, jer nije brzo kopao rake.

Svjedok Finzi Jakob izjavio je pak slijedeće:

“Ja sam radio kao grobar na logor­skom groblju samo 10 dana. Kroz to sam vrijeme pokapao lješine bez glave, bez ruku, sa razmrskanom glavom, sa istrgnutim prstima na rukama i noga­ma, sa čavlima zabodenim u grudi, sa odrezanim spolnim udima, lješine iznakažene, modre i crne od udaraca. Za ono sam deset dana pokopao s drugo­vima oko 3000 lješina, među kojima sam prepoznao lješine petorice groba­ra, koje su ustaše dotukli."

Svjedok Kosina Franjo naveo je u svom iskazu:

„Pred Božić 1944., i to jedne nedjelje, vidio sam kako je oko 11 sati tjerano oko 40 golih žena i djece iz logora na Granik, gdje im je Luburić nožem presjekao vrat, a Prpić rasporio trbuh, te ih bacili u Savu. Vidio sam drugom zgodom, kad je vješano 35 zatočenika, a među njima i jedna žena, koja je imala u logoru četvero male djece. Djeca su prilikom njenog vješanja plakala za njom i hvatala joj se za suknju, ali je Picilli jednu 6-godišnju djevojčicu udario nogom tako snažno, da joj je pukla lubanja."

Spomenuli smo već, da su ustaše ubijali zatočenike na radu, pa u vezi s time navodimo iskaz svjedoka Katalinić Andrije:

„Kao brijač odlazio sam često na mjesto gdje se gradio tzv. "Novi nasip", te sam vidio kako ustaše udaraju rad­nike na nasipu kvrgastim batinama. One, koje bi dotukli, bacali bi odmah u nasip. Jednom sam prilikom čuo, kako se jedan ustaški stražar, stariji čovjek, imenom Jozo, hvalio pred svi­ma, kako je njemu pravi užitak kad kolje partizansku djecu i kako on za zabavu pokolje svaku večer 10-20 dje­ce.

Zapovjednici su logora često odredili, da se imaju neki zatočenici pobiti radi nečijeg „teškog prestupka", koji se dogodio u logoru. Egzekucija se obavljala javno u prisustvu svih zatočeni­ka, pa svjedok Riboli opisuje ovako prizor, koji je morao da gleda: „Majstorović, Polić i Maričić su se natjecali, tko će od njih biti krvnik. Žrtve su morale da kleknu pred njima taknuvši čelom zemlju, a onda im je dželat ispalio iz revolvera metak u za­tiljak. Ako smrt nije odmah nastupila, mašio se neko od njih za nož i prerezao žrtvi grkljan. Jednom je takvom zgo­dom ustaški zastavnik Matijević polizao toplu krv s noža. To je bilo tako odvratno, da su zatočenici okrenuli glavu ili oborili oči da to ne gledaju."

U logoru su bila i vješala, na koja su vješani pojedini zatoćenici, viseći tako po više dana da budu „teška opomena" ostalim zatočenicima. Isto je tako po­stojao neko vrijeme u logoru i krema­torij, koji je dao izraditi Picilli. Ustaše su ovdje spaljivali ljude, žene i djecu, pa ćemo o toj tzv. Picillijevoj peći go­voriti potanje u posebnom dijelu.

Neki svjedoci tvrde, da je u Jasenovcu postojao stroj, u kojem su ustaše gnječili ljude, dapače i „pila", kojom su žive ljude prepilili. Na kakve je sve ideje došla pokvarena sadistička ćud ustaških koljača, pogotovo kad su bili napiti, prikazao je svjedok Šulina Mato: „Saznao sam od prijašnjih starih lo­goraša, očevidaca, kako su ustaše jednoj trudnoj ženi rasporili trbuh i izvadili dijete, a drugoj netrudnoj otvo­rili trbuh, pa joj to dijete u trbuh ugu­rali.

Sam se sjećam ustaše Horvat Mate, koji je uvijek, kad se napio, tražio žrtvu i nastojao, da prona|e nov, originalan način mučenja, koji u praksi do tada još nije primjenjivan.

Na svoje sam pak oči gledao, kad su ustaše položili jednog zatočenika na nakovanj, te ga čekićima tukli kao da po njem kuju, sve dok nije podlegao."