Uz film "Dara iz Jasenovca": Pokretni preki "sud" i let-lampe (7.deo)
Autor: Glas javnosti
U lipnju 1944. pobjegao je iz logora Wollner Ivan, student iz Zagreba. Ustaše su ga ulovili kod Dubice i tako premlatili, da je izdahnuo, a njegovo mrtvo tijelo dopremili u logor.
XVIII Ustaške represalije u lipnju 1944. godine
Svi su zatočenici morali da dođu na javni nastup, pa je ustaški natporučnik Šakić Dinko pozvao zatočenike da odaju osobe s kojima se Wollner družio i koji su mu pomogli kod bjegstva. Kad se nijedan zatočenik nije javio, naložio je Šakić, da mu se donese „Imenik" u kojem su bili popisani svi Židovi, koji se nalaze u Jasenovcu. Iz toga je imenika prozvao 100 Jevreja, pa kad su ovi stupili pred njega, odabrao je od oka 25 Jevreja te ih osudio na zatvor u „Zvonari", što znači da ima tamo da umru od gladi.
Prigodom proglašenja presude nasmijala su se dva Židova, što je opazio jedan ustaša i prijavio Šakiću. Ovaj je pozvao ta dva Jevreja к sebi, naložio im da kleknu te ih ustrijelio hitcem u zatiljak.
Među onih 25 Jevreja koji su strpani u „Zvonaru", bilo je više uglednih Sarajlija: profesora, advokata, inžinjera itd.
Zemaljska je komisija utvrdila ovaj zločin preslušanjem svjedoka Ilić Branka, Kambi Šabetaja, Danon Jakoba, Aleksić Arse i Živković Jovana.
XIX Likvidacija veće grupe Srba u Jablancu
Svjedok Breyer Oto posvjedočio je, da je koncem kolovoza dopremljena u jasenovački logor velika grupa Srba iz okolice Okučana, oko 700-800 lica.
Svjedok je vidio, kada su ustaše natovarili ove Srbe na velike čamce te ih otpremili niz Savu do šume, koja se nalazi između Mlake i Jablanca. Kako je logorska Ekonomija u Jablancu imala svoje zemljište, na koje je slala logoraše na poljske radove, držao je svjedok, da i ovi Srbi idu tamo na rad. Međutim je kasnije saznao od drugih zatočenika, da su ustaše sve te Srbe pobili na obali Save. Svjedok se sjeća, da su se ustaški stražari, koji su pratili zatočenike, vratili noću u logor, ali bez zatočenika.
XX Djelovanja pokretnog prijekog suda u Jasenovcu u rujnu 1944.
U mjesecu rujnu 1944. godine saznala je uprava logora preko svojih dou{nika, da u logoru postoje izvjesne grupe zatočenika koje podržavaju veze sa licima izvan logora. Po tvrđenju doušnika te su grupe bile povezane s partizanima i stvarale plan za pobunu i bijeg iz logora.
Uprava je logora odlučila da formira pokretni prijeki „sud", koji će provesti istragu i suđenje u ovom slučaju.
Luburić je povjerio istragu ustaškom sucu dr. Prpiću Mihovilu. Prpić je bio neobično okrutan i sa svojim agentima Sudar Milom, Primorac Silvestrom, Pavičić Petrom, Neovčić Lajčom, Kvesić Stipom i Pehar Nikolom vodio „istragu" upotrebljavaju}i sva sredstva torture: mlatili su žrtve batinama, gnječili im prste, zabadali igle ispod nokata, pržili golo tijelo sa „let-lampom" (lampom za lotanje, kojom se služe limari), zasljepljivali vid tzv. „svjetlom" itd. Istraga je trajala nekoliko tjedana, pa su Prpić i njegovi drugovi mnogo zatočenika unakazili.
NE PROPUSTITE
Čemu je služio ovaj „sud", pokraj utvrđenih činjenica, da su ustaški zločinci nekoliko stotina hiljada ljudi bez ikakva osnovana razloga, bez ikakva postupka i bez ikakvog ma i ustaškog suđenja na najgroznije načine pobili - nije jasno.
Uostalom, kakav je bio taj „sud", kako je „sudio", vidi se najbolje iz iskaza samoga fratra-ustaše Majstorovića-Filipovića, koji je bio i član toga „suda" i koji je po ovoj komisiji saslušan dne 29. VI. 1945. u zapisniku br. 2006. Filipović je među ostalim iskazao:
„U 1944. g. u mjesecu rujnu bio sam član prekog pokretnog suda u Jasenovcu, a članovi su bili Mataja Josip, ustaški satnik, Milković Martin, ustaški natporučnik Ličanin, i Dinko Šakić, ustaški natporučnik iz Bos. Broda. Mi nismo sudili nego samo potpisivali osude. Osude je izrađivao i nama davao na potpis dr. Prpić Mihovil, šef pravosudnog odjela za područje Jasenovac. Tako sam potpisao smrtne osude civilima iz Dubice, mislim 17- orici, a koji su bili optuženi radi veze s partizanima. Ovih 17 obješeno je u Dubici. Napokon potpisao sam kao član prekog suda 8 smrtnih osuda u Novskoj željezničarima, te su i ovi obješeni. Sva ova vješanja izvršena su u jedan dan, i sve je osude izradio dr. Prpić Mihovil, a sama izvršenja učinjena su na raznim mjestima kako sam naveo."
Niti se je dakle vodila rasprava, niti je „sud" donosio presude, nego je jednostavno uprava logora slala svoju odluku na potpis članovima ovoga „suda". Sa nešto manje ili više razlike u proceduri takvi su međutim bili i svi ostali ustaški pokretni prijeki sudovi, koji su po raznim krajevima naše države, a na teritoriju tzv. NDH vršili teror ubijajući na hiljade nevinih žrtava.
Cjelokupan rezultat ovog „suđenja" u rujnu mjesecu 1944. u Jasenovcu nije Filipović—Majstorović u cjelosti iznio u svome cit. iskazu.
Utvr|eno je saslušanjem svjedoka Kamhi Šabetaja iz Sarajeva, Magrić Miška iz Vrapča i Danon Jakoba iz Zagreba, da je na osnovu presude ovog „suda" obješeno 31 lice.
Svjedok Danon Jakob bio je prisutan kod egzekucije svih osuđenika. U cit. zapisniku pored ostalog iskazuje:
„Da su svi ovi zatočenici bili mučeni, znam po tom, što sam ih vidio gdje idu u zgradu zapovjedništva s pletenim žicama, a kad su ih ustaše vodili s preslušavanja, vidio sam da se vuku premlaćeni. Jedan grobar, koji je pokapao žrtve, pričao mi je, da je vidio tijelo Rebac Remzije, kad ga je svukao. Tijelo je bilo izgoreno od plamena let-lampe. Šakić Dinko, član „suda", nazvao je to sredstvo mučenja „V-1" i hvalio se preda mnom u brijačnici, da je „V-l" uspio.
Drugi dan sam morao da gledam vješanje, pa sam čuo, kako je Primorac Silvestar zapitao zatočenika Hadžiju, prije nego ga je objesio, da li mu prašta, što ga je tukao, a ovaj mu je odgovorio, da mu to neće nikad oprostiti. Nato je Primorac rekao Hadžiji, kad mu je već bio stavljen oko vrata konop: „Do viđenja na drugom svijetu".
Spomenuto je u uvodu, da se u samom mjestu Jasenovac nalazila tvornica, gdje se izra|ivala i bojadisala koža. U toj su tvornici bili zaposleni zatočenici, radnici, inžinjeri i tehničari, a ustaška je posada budno pazila da koji ne pobjegne.
Službeni je naziv te tvornice bio „Kožara" ili logor br. IV.
U mjesecu listopadu 1944. otkrili su ustaše, da i u „Kožari" postoje dvije organizacije, koje podržavaju vezu s partizanima. „Istragu" su proveli ustaše: Lisac Slavko, Derek Božo, Švaguća Andrija, Živanović Mato i Grubišić Jerko.
Svjedoci Lapčević Stojan iz Zagreba i Auferber Miro iz Osijeka, koji su se nalazili na radu u „Kožari", iskazali su, da je istraga, koju su proveli ti ustaše, bila vrlo okrutna, i da je pokretni prijeki „sud" osudio 25 zatočenika iz „Kožare" na kaznu smrti te ih dao strijeljati.
XXI U listopadu 1944. započeo je novi još krvaviji režim
U listopadu 1944. prestalo je „zatišje” ustaških zuluma.
U to je vrijeme bio već oslobo|en teritorij federalnih jedinica Mkedonije i Srbije. Beograd je uskrsnuo kao prijestolnica Demokratske Federativne Jugoslavije, na teritoriju Vojvodine, Hrvatske i Bosne vodili su se bojevi između Narodno-oslobodilačke vojske i njemačko-ustaških vojski, koje su bježale prema sjevero-zapadnoj granici države.
Ustaše su znali da se približuje konac njihovog pašovanja, pa su Luburić, Boban i drugi „vitezovi" predlagali, da se pokolje sve što nije ustaško. Tako su ustaše od listopada 1944. do posljednjih dana provodili opet masovne likvidacije svih elemenata, koji su bili prema njima neprijateljski raspoloženi.
U Jasenovac su počeli ponovno stizati transporti iz svih neoslobođenih krajeva, čitavi zatvori i kaznione kao i logori imali su da se evakuišu i premjeste u Jasenovac.
Cijelu zimu 1944.-45. tekla je na „Graniku" i u „Gradini" krv.
Svjedok Ro`man Ivan iskazuje: „U mjesecu prosincu 1944, prilikom nastupa kod večere ustaše su prozivali zatočenike i to 150-200 ljudi dnevno, te ih zatvarali u barake pred „Zapovjedništvom", odakle su ih noću vodili gole, žicom vezane na mjesto „Granik", tu ubijali i bacali u Savu.
Ja sam to gledao kroz čitavi prosinac iz moje nastambe na „Ciglani", jer je ta nastamba imala staklene prozore i jer sam ja dolazio oko 10 sati navečer sa rada iz „Stolarije". Iz moje nastambe vidio sam tačno kako je krvnik Frković ubijao na „Graniku" ljude prerezavši im nožem grkljan i bacao ih u Savu. To sam mogao dobro vidjeti zato, jer je iza tog mjesta bila jaka električna lampa."
Svjedoci Zadravec Vinko iz Zagreba, Danon Jakob iz Zagreba, Kustorin Marijan iz Kusto{ije, Grun Walter iz N. Gradi{ke, Abinum Ješua iz Sarajeva i Kamhi Šabetaj iz Sarajeva dali su u svojim iskazima ovoj Zemaljskoj komisiji podatke, na temelju kojih je ona utvrdila slijedeća zločinstva:
Te su zime pobili ustaše oko 3.500 zatočenika, koji su se nalazili na radu u jasenovačkom logoru; Pijani su ustaše silovali redom oko 20 mladih žena, koje su radile na Ekonomiji, te ih zaklali i bacili u Savu;
Isto su tako u prosincu 1944. likvidirali na „Graniku" dvije grupe zatočenika, koje su se prijavile - vjerujući u svojoj naivnosti, da će tako spasiti glave - da idu na rad u Njemačku. U prvoj je grupi likvidirano oko 200 zatočenika, koji su pripadali raznim narodnostima i vjeroispovjestima, dok su u drugoj grupi bili sami Srbi;
Jednog dana stigao je u logor ogromni transport, u kojem se nalazilo oko 15.000 radnika i seljaka. Usta{e su ih smjestili u „Glavnom skladištu" i livadama oko njega, te su ih kroz nekoliko tjedana likvidirali postepeno na „Graniku".
XXII Bombardiranje ustaških utvrđenja u Jasenovcu
Dne 30. i 31. ožujka 1945. bombardirali su saveznički bombarderi ustaška utvrđenja u Jasenovcu. Prigodom toga bombardiranja stradalo je oko 40 zatočenika, a mnogo ih je bilo ranjeno. Planuli su požari i širile se eksplozi je. *
Ustaše su gonili zatočenike toljagama i hitcima iz revolvera da gase požare, iznose razne stvari iz radionica, i da izlažu svoj život smrtnoj opasnosti.
Svjedoci: Lapčević Stojan, Danon Jakob i Kamhi Šabedaj iskazuju, da su tom zgodom ustaški časnici Zrinušić Ante i Zovko Stanko ubili više zatočenika, dok su Mihaljević Marko i Perković Marko mlatili i klali svakog zatočenika, na koga su se namjerili. Ti svjedoci drže, da je koncem ožujka bilo u jasenovačkom logoru na radu oko 5.000 zatočeiiika.
XXIII Konačna likvidacija zatočenika
Početkom travnja 1945. počela je velika ofanziva Narodno-oslobodilačke vojske sa ciljem, da konačno protjera iz zemlje njemačkog okupatora i njegove ustaške sluge.
Ustaška se uprava jasenovačkog logora počela pripremati na bijeg. Luburić je odlučio, da pobije sve zatočenike, a logor i mjesto Jasenovac pretvori u hrpu ruševina i pepela.
U to vrijeme su stigli u Jasenovac veliki transporti, u kojima su se nalazili zatočenici iz Lepoglave, Stare Gradiške i drugih logora i mjesta. Ustaše su sve ove zatočenike ubili na „Graniku" ili „Gradini".
Svjedok Škrgatić Dragutin iskazuje:
NE PROPUSTITE
„Sjećam se, da je u Jasenovac stiglo 11 vagona zatočenika iz Lepoglave, pa sam vidio, kad su ti ljudi odvedeni svi noću na „Gradinu" i tamo poubijani."
Ukupno je stiglo iz Lepoglave oko 700 zatočenika, a još veći broj iz Stare Gradiške.
Ustaše su, kako je iskazao svjedok Breyer Oto, u travnju vodili zatočenike na „vanjske radove", te ih pobili u okolici Jasenovca.
Pobojali su se, da će se danas-sutra otkriti nova groblja u logoru i oko logora i ustanoviti, koliko je žrtava stradalo od ustaških zločina i kako je stradalo. Zato su formirali ekipe zatočenika- grobara, kojima su naložili, da iskopaju sva groblja u logoru i izvan logora, u Gradini i Ušticama, i ekshumiraju lješeve poubijanih žrtava.
Drugi su zatočenici morali da podižu ogromne lomače. Na dno lomača stavljali su koks, nabacali na nj lješine i kosture, polili sve to naftom i zapalili. Tako su kroz tri tjedna buktile lomače, a zatočenici su promatrali te požare.
Svjedok Duzemlić Milan iskazuje, da mu je seljakinja Marinić Marija kazivala, da je promatrala te požare sa krova svoje kuće u Košutarici. Ona tvrdi da je vidjela, kako su ustaše pobili zatočenike. Kada su spalili i posljednji kostur odnosno lješinu, počeli su da piju i međusobno grle i ljube, klikčući od veselja.
Svjedoci zatočenici Abinum Ješua, Danon Jakob, Živković Jovan i Lapčević Stojan, koji su preživjeli posljednje dane Jasenovca, tvrde, da je:
dne 20. IV. 1945. likvidirana velika grupa zatočenika iz logora od oko 470 lica; da je u to vrijeme stigla u Jasenovac grupa Sarajlija, koja je mogla brojiti oko 400 ljudi, i da je ona dotučena na Gradini; da je dne 21. IV. 1945. ostalo u logoru u ženskom odjelu oko 760 žena i djevojaka, koje su radile na Ekonomiji, u kuhinjama ili mljekarnama. Dne 21. IV. kretala je duga povorka tih žena u smrt pjevajući pjesme, pozdravljajući svoje drugove i opraštajući se s njima dovikivala im: „Vi ostajete, mi idemo u smrt".
Sve su te žene toga dana dotučene i bačene u Savu ili spaljene na lomači.
Anketna komisija je mjesec dana nakon toga našla mnoge ženske odjevne predmete, kako leže po poljima i putevima između Ekonomije i Save; da je dne 21. IV. nastala panika među zatočenicima, pa se je stotinjak njih objesilo iz očaja po nastambama i radionicama. Tako je dne 22. travnja 1945. ostalo u jasenovačkom logoru br. III. oko 1060 zatočenika.
Ustaše su sve ove zatočenike strpali u veliku tvorničku zgradu kod „Ciglare", zatvorili daskama sva vrata i prozore i postavili oko zgrade jake straže, da ne bi koji zatočenik umakao.
Čitav dan i čitavu noć bili su svi ustaše zaposleni time, da miniraju jednu tvorničku zgradu za drugom, radionicu za radionicom, skladište za skladištem, baraku za barakom, i da tako izazivlju eksplozije; i požare. Tako se je čitav logor pretvorio u užarenu baklju, a njime je odzvanjao tutanj eksplozija.
Zatočenici u onoj velikoj fabričkoj zgradi su znali da im prijeti sigurna smrt, i pretpostavljali da bi ustaše i njihovu zgradu mogli zapaliti i sve ih pobiti. Odlučili su stoga, da sutradan provale iz zgrade i povedu goloruki borbu na život i smrt. Izabrali su vođom Bakotić Antu. Svaki je zatočenik istrgao iz zida ili vratiju po neki predmet, te su tačno u 10 sati ujutro dne 22. IV 1945. razbili sva vrata i prozore i pojurili iz zgrade.
U zadnji čas je oko 460 zatočenika klonulo duhom, a mnogi je bio bolestan, star ili nemoćan, da se nije usudio upustiti goloruk u borbu. Onih 600 zatočenika, koje nije ostavila hrabrost, i ako fizički slabi i izmoreni patnjama u logoru, u čežnji za slobodom i životom prikupili su posljednje snage te im oduzeli puške. Drugi su zatočenici grabili željezne predmete ili cigle, i udarajući njima po ustašama počeli da trče prema istočnim logorskim vratima po cesti, koja vodi u Košutaricu. Na tom su putu morali da pređu tik kraj Save prostor, koji se nalazio između južnog ogranka velikog zida i rijeke Save.
Ovdje su ustaše imali mnogo bunkera, a u svakom bunkeru po više strojnica, te su iz njih kosili zatočenike. Bili su ipak iznenađeni, jer nisu očekivali; da će se goloruki zatočenici usuditi da ih napadnu, pa su zaboravili da zatvore istočna logorska vrata.
Tako se na tim vratima odigrao konac borbe, pa je zatočenik Ristić Mile šakama zadavio mitraljesca, koji je branio vrata, oteo mu strojnicu i počeo da puca po ustašama.
Osamdeset zatočenika je moglo da protrči kroz vrata i da se bijegom spasi u obližnjim šumama. Ostalih 520 je poginulo u borbi.
Ustaše su one zatočenike, koji su ostali u logoru, njih oko 460 na broju, pobili. Spasio se samo Živković Jovan iz Bačkog Gradišta, na taj način što se sakrio među ruševine jedne zgrade i tamo čučao 5 dana i noći bez hrane i pića, promatrajući kako ustaše razaraju logor i mjesto Jasenovac.
Kad je posljednji ustaša nestao iz Jasenovca, izvukao se Živković iz svoje rupe, potrčao do Save te je preplivao.
U to doba je već došla u Jasenovac Narodnooslobodilačka vojska te spasila i njega i onih 80 zatočenika, koji su se probili iz logora.
Zemaljska komisija za utvr|ivanje zločina okupatora i njihovih pomagača utvrdila je sva ova zločinstva ustaša preslušanjem svjedoka Solenički Stjepana, Lapčević Stojana, Škrgatić Dragutina, Filipčić Ivana, Kamhi Šabetaja, Abinum Ješue, Ilić Branka, Danon Jakoba, Živkovi} Jovana, Aleksić Arse i Marić Mihajla, koji su suglasno prikazali, koje i kakove su zločine počinili ustaše prije svoga bijega iz logora br. III.
(Glas javnosti - Vladan Dinić)
SKINI APLIKACIJU
.png)
