Uz film "Dara iz Jasenovca": Pokolji djece, Srba i Židova (4. deo)

Zemaljska je komisija po sucu istražitelju svoga istražnoga otsjeka preslušala ovog zločinca, kad je nakon oslobođenja zemlje pao u ruke pravde, pa ćemo u posebnom dijelu iznijeti glavne tačke njegovog iskaza...

 Ne želeći da se upuštamo u ocenjivanje umetničke vrednosti "Dare iz Jasenovca", jer ima mnogo kvalifikovanijih i stručnijih, želimo da čitaoce portala "Glas javnosti" podsetimo na - zataškanu istoriju i - kompletan izveštaj Zemaljske komisije Hrvatske o ustaškim zločinima u Jasenovcu koji su sačinili i potpisali Hrvati - 15. novembra 1945.!

U Zagrebu, dne 15. studenoga 1945.

Broj: 4547/45.

Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača

Pretsjednik: dr. Venceslav Celigoj, v.r.

Sekretar:

dr. Ante Štokić, v.r.

                                   

           *********

 

Zapovjednik radne službe u Jase­novcu bio je ing. Hinko Dominik Picilli. On je bio neograničeni gospodar cje­lokupne logorske „radne sile". Picilli je izrabljivao nečovječno zatočenike, sileći ih da rade preko svojih sila. Obila­zio je zatočenike po radionicama odnosno po terenu, na kome su radili, i željeznom bikovačom, koju je uvijek imao sa sobom, mlatio nemilosrdno radnike po glavi, tijelu, rukama i noga­ma.

Picilli je naročito progonio nemo­ćne zatočenike, kojima su liječnici propisali, da imaju pravo na poštedu, pa je upadao u barake, gdje su se ovi nalazili, i tjerao ih bikovačom na rad.

On je proučio nacrte njemačkih „kre­matorija", te je dao kod „Ciglare" sagra­diti peć u kojoj se kroz tri mjeseca spaljivalo muškarce, žene i djecu. O toj ćemo peći govoriti opširnije u „Poseb­nom dijelu".

U vrhovni ustaški štab u Jasenovcu spadali su i Brkljačić, Polić, Mariičić i neki drugi zapovjednici. Ustanovljeno je da su svi oni vlastoručno ubijali zatočenike, pa ćemo to istaći kod pojedi­nih zločina.

 

Doušnici i slobodnjaci 

Ovi se nazivi katkada spominju u ovom prikazu, pa da ne bude zabune razjasnit ćemo, što su to bili „doušnici" a što „slobodnjaci".

Doušnici su bili razni ustaše, koji su počinili kakav disciplinski ili teži kriminalni prestup, pa su zato bili po kazni upućeni u Jasenovac. Razumije se, da se pod pojmom kriminalnog prestupa mora shvatiti prestup u međ|usobnom odnosu, jer i najteži zločin počinjen nad protivnicima fašizma, ni­je povlačio za sobom niti disciplinsku, a kamoli krivičnu odgovornost.

Ustaško je zapovjedništvo ove kažnjenike smjestilo u posebnu zgra­du, dalo im dobru hranu, jednako kao i ostalim ustaškim stražarima, te ih zadužilo nadzorom nad zatočenicima dok su ovi bili na radu ili na počinku. Ti su se doušnici - kako su ih prozvali zatočenici - mogli slobodno kretati u logoru i izlaziti izvan logora, bili su uvijek za petama zatočenika, nosili sa sobom batine ili toljage, kojima su mlatili zatočenike i tjerali ih na rad.

Oni su bili vrlo okrutni sa zatočenicima, te su znali mnogoga zatočenika tako premlatiti, da je podlegao rana­ma. Svjedok Devčić Natko prikazuje ih ovako:

„Policajac Cividini imao je preko sebe zatvor i mučionicu u jasenovačkom logoru, a pomoćnikom mu je bio policijski agent Kovačević. Osim toga je imao čitav štab doušnika i batinaša, sve samih kažnjenika, zatočenih policij­skih agenata i ustaša, koje smo mi na­zivali zajedničkim imenom "Agentura". Znam da su oni najzvjerskije mučili i ubijali mnoge zatočenike, pa sam je­danput čuo vikanje i zapomaganje jed­nog zatočenika, koji se zvao Deutsch. Njega su palili užarenim željezom i to­liko mučili, da je poludio, a onda su ga zaklali.

Ti su se doušnici pretvarali pred zatočenicima grdeći na sav glas ustaše i nastojali da izmame iz njih kakvu neopreznu izjavu. Kad im je žrtva nasjela, žurili su se da je denunciraju.

„Slobodnjaci" su bili zatočenici, koji su se svojom poslušnošću toliko isti­cali pred ustaškim nadzornicima, da su im oni u izvjesnoj mjeri povjerili nad­zor nad ostalim zatočenicima. Ti su slobodnjaci dobivali bolji stan i bolju hranu, mogli su primati pisma i pošil­jke od kuće, pisati kući i kretati se slobodno po logoru.

 

Koliko je žrtava progutao Jasenovac? 

Ustaše su na svom paničnom bije­gu iz Jasenovca koncem travnja 1945. spalili ili uništili sav materijal, koji bi mogao pružiti statističke podatke, da se utvrdi, koliko je zatočenika stradalo u Jasenovcu.

Tako su uništeni svi registri, imenici, kartoteke, knjige o ekonomiji, kao i svi službeni akti, koji bi nam, i ako su se - prema iskazu svjedoka - vodili netačno, neuredno i nesistematski, ipak mogli pružiti izvjesne podatke.

Nije stoga moguće da se odgovori na pitanje, koliko je žrtava stradalo u Jasenovcu. Ima vrlo malo zatočenika, koji su bili u logoru neko vrijeme i koji su pušteni na slobodu, a nema ih ni stotina, kojima je uspjelo da se u zadnji čas probiju iz logora.

Istaknuto je ranije, da su ustaše upućivali u jasenovački logor zatočeni­ke na rad, istaknuto je i to, da su tamo stizali mnogi transporti muškaraca, žena i djece, koje su ustaše ili uveli u logor, i tamo ih noću likvidirali, ili ih pobili negdje u okolici Jasenovca, a da ih uopše nisu ni uveli u logor.

Najžešći su ustaški teror i klanje bili u god. 1941. i 1942. Cijela godina 1943. i polovica 1944. protekla je u znaku relativnog zatišja, što znači da se masovni pokolji nad zatočenicima nisu vršili tako često i u tolikom opse­gu, kao što su se vršili prije i poslije toga vremena.

Od rujna 1944. do trav­nja 1945. dolaze opet veliki transporti u Jasenovac i likvidacije se u masama ponavljaju.

Zatočenici koji su bili u logoru prve ili četvrte godine navode vrlo visoke brojke žrtava, dok je po iskazima onih, koji su bili zatočeni treće godine ustaškog zločinačkog terora u Jasenovcu, broj žrtava manji.

Navodimo nekih pedesetak masovnih zločina, koje su ustaše počinili u Jasenovcu, pa ako broju žrtava, koje su stradale kod tih pokolja, pri­brojimo one zatočenike, koji su strada­li pojedinačno, dobit ćemo cifru od oko 500-600.000.

Kako je istaknuto, nikada se neće moći utvrditi točan broj žrtava, koje je progutao Jasenovac, ali na osnovu svih ispitivanja, koja je provela Zemaljska komisija, može se zaključiti, da gornji broj odgovara stvarnosti.

Niti jedan zločinac nije u historiji poklao desetinu jednog naroda, kao što je to učinio Ante Pavelić nad svojim vlastitim narodom.

Pa ipak je taj zločinac imao drskosti da javno izjavi: “Jasenovac nije oporavilište, ali nije ni mučilište."

 

Pojedini masovni zločini

 Osim već spomenutih zločina prika­zat ćemo sada ona zločinstva, koja su izvedena u masama i koja je ova Zemaljska komisija utvrdila na temelju suglasnog iskaza više svjedoka, koje je preslušala.

Zločinstva ćemo prikazati kronološkim redom, kako su se događala od sredine 1941. do konca trav­nja 1945.

Ovdje je međutim prikazan manji dio tih zločina.

Ustaše su najviše zločina počinili noću i tajno, pa o većini takvih slučaje­va preživjeli svjedoci nemaju znanja niti glede broja žrtava niti glede točnog vremena i načina izvršenja zločina.

S druge strane broj onih, koji su preživjeli zatočeništvo, tako je malen, da nemamo direktnih dokaza o svim teškim zločinima, koji su izvršeni u Ja­senovcu.

 

I. Likvidacija logora br. I. i II. u Jasenovcu 

Spomenuto je u uvodu, da se je prvi jasenovački logor nalazio 12 km daleko od mjesta Jasenovca kraj sela Krapje. Nakon nekoliko nedjelja osno­van je i logor br. II. na rijeci Strugu nedaleko od ceste koja vodi iz Jasenov­ca-prema Novskoj. Ustaše su odabrali dvije velike ledine i doveli na njih za­točenike, te im naložili da te ledine ograde bodljikavom žicom i da podi­gnu „stražare".

Zatočenici su zatim mo­rali da izgrade barake, kuhinje i druge pomoćne prostorije za svoje stanovan­je i da podignu oko oba logora nasipe, jer su se Strug i Sava razlijevale i nata­pale cijelu okolicu Jasenovca.

U ljetnim i jesenskim mjesecima god. 1941. dopremili su ustaše onamo mnogo hiljada Srba, Židova i Hrvata. Bili su to radnici, seljaci, novinari, ad­vokati, liječnici, inženjeri, industrijalci, trgovci i činovnici.

Zatočenici su morali da rade bez prekida od jutra do mraka, da gaze po vodi do koljena, da grabe zemlju ruka­ma i lopatama te je vuku na nasip. Ustaše su s njima postupali okrutno, mlateći i kundačeći svakoga ko je posrnuo, pa ako je koji klonuo, jedno­stavno su ga ustrijelili ili zaklali i bacili u nasip.

Uveli su kaznu tzv. „žice" - koju zatočenik Вгеуег opisuje ovako:

„Za svaku i najmanju „krivicu" ili kad se npr. neki zatočenik usudio da zamoli da se popravi hrana ili da se štedi stare i bolesne zatočenike, bio je strpan u kavez, koji su ustaše prozvali „žica". To je četvorina duga 5, široka 5, a visoka 1 metar, koja je bila sa strane kao i odozgor zatvorena bodljikavom žicom, a odozdo otvorena. Nalazila se na močvari. U tu su žicu utjerali ustaše zatočenike te ih držali u njoj zatvorene nekoliko dana i noći, po svakom vre­menu, bez hrane i pića."

Kako je zatočenik mogao u toj žici samo čučati i kako su mu bose noge bile cijelo vrijeme u vodi, to je doskora obolio od zapaljenja organa za disanje ili druge teške bolesti. U toj žici završio je svoje mučeništvo i dr Oton Gavrančić iz Zagreba. Kako je hrana u oba logora bila bijedna, nastambe očajne a rad prenaporan, to su zatočenici dnevno umirali u velikom broju.

U novembru 1941. pretvorile su jesenske kiše čitav taj kraj u veliko je­zero. Provizorni nasipi nisu mogli da odole snazi vode, pa su se ustaše pobojali, da voda ne odnese i njihove stražare. Odlučili su stoga, da dokinu oba ta logora, da demontiraju barake, a materijal i zatočenike presele u pro­stor „Ciglare" kraj Jasenovca, te tamo osnuju novi logor.

Oko 15. novembra naredio je Lubu­rić da se pokolju svi zatočenici, koji nisu bili u stanju da fizički izdrže dalji rad i napore oko preseljenja, pa je tom zgodom poklano oko 600-700 zatočenika.

Isti je dan dao Luburić da se pokol­je daljnjih 85 zatočenika, jer su se usudili da mu uprave molbu, da se poboljša zatočenička hrana.

Miloš Ljubo je u isto vrijeme u logoru br. II. pobio sa ostalim nekim ustašama oko 50 Židova, da utjera strah u kosti onima, koji „neće da rade brzo".

Nakon svih ovih pokolja preostalo je još oko 700 zatočenika, koji su mo­rali po najvećem blatu i kiši prenositi grede, daske, alat i ostali materijal u sam Jasenovac. Kad je konačno selidba bila završena, ustanovilo se, da je osta­lo na životu samo 250 zatočenika, koji su bili prvi logoraši u logoru br. III.

Zemaljska je komisija utvrdila, da je kroz prvih 5 mjeseci stradalo u logo­rima br. I. i II., što od bolesti ili iscrplje­nosti, a što od ustaškog kundaka, ili noža oko 8.000 zatočenika.

Ove su činjenice utvrđene na osno­vu iskaza svjedoka Filipčić Ivana iz Zagreba, Auferber Mije iz Osijeka, Breyr Ota iz Bjelovara, Abinum Ješue iz Sarajeva, Danon Jakoba iz Zagreba, Ilić Branka iz Živinice i Slovenec Rudolfa iz Zagreba.

 

II Masovni pokolji na katolički Božić 1941. 

Prvih 250 zatočenika smjestili su ustaše u otvorene šupe „Ciglatne", odijelivši zasebno Srbe, zasebno Židove, a zasebno Hrvate, te tako stvorili na­stambe За, 3b i 3d.

Odmah su iza toga počeli dnevno stizavati redoviti transporti novih zatočenika, pa kako nije bilo dosta prostora za smšešaj tolikog broja ljudi, morali su novi zato~enici da spavaju po tavanima „Ciglane" i „Lančare" ili pod vedrim nebom.

Kvaternik Eugen i Luburić Maks izradili su plan, da se u logoru br. III. izgrade postepeno razne industrijske i obrtne radionice i podignu barake za zatočenike. Računali su tim, da će mo­rati smjestiti oko 3.500 do 4.000 za­točenika, koji bi predstavljali „stalnu radnu snagu".

Naredili su da se logor opaše bodljikavom žicom i izgradi debeli zid u visini od 3 metra, kako bi spriječili bijeg zatočenika i odijelili logor od čitavog svijeta.

U neposrednoj je blizini prolazila željezniča pruga, a odmah iza nje glavna cesta, pa su putnici tako mogli vidjeti, što se sve događa u logoru. To je trebalo onemogućiti i spriječiti.

Ustaše su osim toga evakuirale Jasenovac i obližnja sela, da tako potpu­no izoliraju logor.

Prešli su zatim na izgradnju novih industrijskih zgrada i baraka za nastambe, te u toku 1942. pretvorili logor br. III. u malu industrijsku bazu, koja je bila vrlo važna za opskrbljivanje vojske raznim materijalom.

Teški masovni zločini u logoru počeli su već u jesen 1941. Na katolički badnjak, 24. XII. 1941., dotjerali su ustaše u Jasenovac oko 500 srpskih seljaka iz okolice. Ljubo Miloš, Matković Ivica i Matijević Joco odlučili su da pobiju čitavu ovu grupu nevinih ljudi i da tako „proslave" badnjak.

Svjedok Miliša Đorđe opisuje taj zločin u svome iskazu, pa kaže:

„Vidio sam uoči Božića 1941. kad je jedna grupa od 500 zatočenika odla­zila prema ledini. Tu su bili najprije prisiljeni, da iskopaju veliku jamu. Nakon toga ustaše su ih jednog po jednog udarali maljevima po glavi, pobacali ih zatim u jamu, jamu zatrpali i posuli krečom. Ovo se zbivalo u udaljenosti od nekoliko stotina metara od mene i ostalih zatočenika, tako da nisam mo­gao razabrati pojedine krvnike. Znam da je ovo bila grupa Srba. U to je vrije­me bio zapovjednik Jasenovca Ljubo Miloš."

Drugi dan na sam Božić prispjela je u Jasenovac grupa od 50 Srba. I nad ovom grupom izvršili su Miloš Ljubo i Matijević Joco pokolj, koji prikazuje svjedok Danon Jakob:

„Matijević Joco gurao je bajunetom pojedinog zatočenika prema Ljubi Mi­lošu. Žrtvi su ruke bile vezane žicom na leđima. Svakog pojedinog Miloš je dočekivao te mu oštrim zamahom veli­kog mesarskog noža prerezao grkljan."

 

(Glas javnosti - Vladan Dinić)