Uz film "Dara iz Jasenovca": Pokolj djece i mrcvarenje Židova (6.deo)

Ne upuštajući se u ocenjivanje umetničke vrednosti filma - "Dara iz Jasenovca",  ima mnogo kvalifikovanijih i stručnijih za to, čitaoce portala "Glas javnosti" želimo da podsetimo na - zataškanu istoriju i - kompletan izveštaj Zemaljske komisije Hrvatske o ustaškim zločinima u Jasenovcu koji su sačinili i potpisali Hrvati - 15. novembra 1945.!

U Zagrebu, dne 15. studenoga 1945.

Broj: 4547/45.

Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača

Pretsjednik: dr. Venceslav Celigoj, v.r.

Sekretar:

dr. Ante Štokić, v.r.

                                    **********

XII Likvidacija logora III-C

 Iz priloženoga se nacrta vidi, da je između tzv, stare žice logora i velikog zida u sjeveroistočnom kutu bila velika ledina, gdje su ustaše u proljeće 1942. podigli obični logor pod vedrim ne­bom, ogradili ga bodljikavom žicom i ovdje smjestili oko 40.000 Cigana.

Oni su te Cigane pobili u roku od nekoliko tjedana, pa kako se broj Ciga­na postepeno smanjivao, dovodili su onamo i druge zatočenike, tako da je logor III-C postao sabiralištem bez­brojnih muškaraca, žena i djece, koji su u toku 1942. ovdje čekali, kada će doći na red da krenu u smrt.

Koncem studenoga 1942. ostalo je u logoru III-C oko 160 zatočenika, većinom intelektualaca.

Zapovjednik toga logora Matković Ivica odlučio je da ih pobije na taj način da im uskrati svaku hranu i piće i da tako vidi, kako dugo može čovjek da živi bez hrane i vode. Dao je stoga pojačati žicu oko logora i pojačati stražu, te joj naložio, da ustrijeli svako­ga tko bude pokušao da pobjegne iz logora, ili s druge strane da ubije svakog zatočenika, koji bi se usudio da dobaci hranu u logor.

Postavio je pred logorom veliku ploču s natpisom „pjegavac", da za­straši ostale zatočenike, a i same ustaše, da se ne približuju previše bo­dljikavoj žici.

Slabi i nemoćni zatočenici su podlegli već za nekoliko dana, ali ih je bilo četrdesetak, koji su životarili i na­kon više tjedana. Oni su od očaja izgrizli svu travu, koja je bila u logoru, pa izbezumljeni od gladi počeli su da jedu i ljudsko meso.    

Svjedok Kuhada Nikola iskazao je o tom događaju slijedeće:

„Koncem 1942. radio sam na dezinfekciji boksova u jednoj baraki, udalje­noj oko 4 metra od logora III-C. Nalazio sam se na tavanu te zgrade i od znatiželje sam podigao par crepova na krovu i promatrao šta rade drugovi zatvoreni u logoru III-C, kuda nitko više nije smio ući, gdje je postavljena ploča s natpisom: „pjegavac".

Vidio sam kako su pojedini za­točenici trgali sa lješina mrtvih drugo­va meso i odmah ga jeli, jer već 17 dana nisu dobivali nikakve hrane.

Neki su svjedoci promatrali logor iz daljine noću, pa Вгеуег i Riboli iska­zuju, da su vidjeli, kako zatočenici u logoru III-C peku meso pokojnih dru­gova i kako ga jedu. To se moglo jasno raspoznati, jer je plamen rasvjetljavao cijeli logor.

Kad je jedan zatočenik prijavio Matković Ivici, šta je vidio u logoru III-C, stao se ovaj smijati kao lud, te mu odgovorio:

„Ti bi kao inteligentan čovjek mo­rao znati, da je crkotina otrov, od koga se brzo umire. Neka samo peku i jedu, prije će svi pocrkati. I tako to već pre­dugo traje."

Meutim ti zatočenici nisu umirali, već su pokušali, da se jedne burne noći provuku između žica i bace u Savu. Ustaški su ih stražari opazili i podnijeli prijavu Matkoviću, koji je odredio, da se posljednjih 35 zatočenika logora III-C no}u utovare u kola i prevezu preko Save u Gradinu u jednu seljačku kuću.

Ustaše su u tu kuću zatvorili nekoliko zatočenika, koji su bili zatvoreni u „Zvonari", gdje su ih već dulje vrijeme mučili glađu.

Doveli su u tu kuću i ovih 35 zatočenika iz logora III-C, te ih sve svukli do gola i utjerali u tu seljačku kuću, zabarikadirali sve prozore i vrata, pa su tako svi ovi nesretnici nakon nekoliko dana preminuli od gladi i zime.

Ono mjesto, gdje je nekoć stajao logor III-C dali su ustaše preorati, da izbrišu svaki trag, da je ovdje nekoć postojao logor, u kome je nekoliko stotina tisuća mu{karaca, žena i djece čekalo danima i tjednima, na suncu i snijegu, gladno, golo i boso čas, kad će krenuti u smrt, u kojoj su vidjeli svoj spas, da se izbave od strahote i očaja, u kojem su se nalazili.

Ova je Zemaljska komisija utvrdila ova zločinstva ustaša na temelju iskaza svjedoka: Srića Dragana, Danon Jako­ba, Riboli Josipa, Breyer Ota i Kuhada Nikole, koji označuju Matković Ivicu, Slišković Ivana, Maričić Jerka i Polić Marinka kao ustaše, koji su se istakli najvećom okrutnošću pri izvršivanju ovog zločina.

XIII Ponovno mrcvarenje Židova

 Zatočenik Richter Rudolf iz Zagre­ba iskazuje ovo:

Jedne noći koncem prosinca 1942. prodrli su ustaše u sve barake, dizali Židove sa njihovih ležišta, te ih po cičoj zimi istjerali iz baraka. Tu su ih mlatili toljagama, gazili čizmama, lomili im ru­ke, noge i rebra. Više je Židova premi­nulo od rana, a mnogi je kasnije podlegao ozljedama koje je zadobio te noći.

Kasnije se saznalo da je povod to­me bio taj, što su stražari našli u logoru lješinu jednog ustaše, pa kako su u to vrijeme pobjegla iz logora dva židovska zatočenika, posumnjali su ustaše na Židove, da su oni zaklali onog ustašu."

XIV Pokolj djece

 Kroz čitavu godinu 1942. vrvio je logor III-C od djece, koja su dovedena u Jasenovac zajedno sa svojim roditel­jima.

Prigodom likvidacije zalutalo je mnogo dijece i izgubilo svoje roditelje, pa su zatočenici prigrlili tu djecu. Mno­gi je tako logoraš sakrio kod sebe u baraki siroče bez oca i majke, hraneći ga onim što si je otkidao od usta. Oni zatočenici, koji su primali pošiljke s hranom od kuće, dijelili su toj djeci sve što su dobili.

Koncem ljeta 1942. opazio je Luburić, da se mnogo djece nalazi na tava­nima radionica i po zatočeničkim barakama, te je naložio ustašama, da pregledaju cijeli logor i pokupe svu djecu.

Tako se otkrilo da se u logoru nalazi preko 400 djece muške i ženske dobi od 4 -14 godina. Luburić se posav­jetovao sa svojim „oficirima" te je - na veliko čudo svih zatočenika - dao svu tu djecu registrirati i smjestiti u poseb­ne prostorije. Našao je među zatočeni­cima nekoliko učitelja i učiteljica, pa ih je zadužio, da uče djecu čitanju, pisan­ju i pjevanju.

Tako je taj mali „dječji dom" postao jedina radost svih zatočenika. Njihovo veselje nije dugo trajalo. Matković Ivica, Kapetanović i Slišković Ivan nisu bili zadovoljni rezultatima u odgoju djece; činilo im se, da odgoj ne napreduje dovoljno u ustaškom duhu, a osim toga ustanovili su, da su ta djeca većinom srpska ili židovska.

Kad je Luburić stigao u Jasenovac, prijavili su mu stvar, pa je odredio, da se sva ta djeca, koja su ionako bila na teret opskrbnog budžeta, pobiju. Ustaše su tu djecu odveli u grupa­ma od 60-80 u Gradinu, gdje su ih Cigani zaklali i zakopali.

Ova je Zemaljska komisija utvrdila ovo zločinstvo na nevinoj djeci na temelju iskaza, koje je dalo više zatočeni­ka, naročito Stazić Josip iz Zagreba i Jovanović Svetozar iz Osijeka.

XV Promjene u upravi logora u ožujku 1943.

 Godine 1941. i 1942. protekle su u znaku najkrvoločnijih ustaških zlo­čina. Nekoliko je stotina tisuća za­točenika našlo samo u Jasenovcu svoju smrt.

Zbili su se međutim u svijetu važni doga|aji, koji su imali odlučnog utjecaja i na svirepi i krvoločni ustaški režim u Jasenovcu: poraz kod Staljingrada.

To je bilo razlogom, da se krvoločni režim ublažio i prestalo se sa masov­nim klanjem nevinih ljudi.

Eugen Kvaternik je tokom 1943. skinut sa dužnosti vrhovnog nadzorni­ka svih logora u t.z.v. NDH. Smijenjen je i Matković Ivica sa dužnosti upravi­telja logora br. III.

Na njegovo je mjesto postavljen ustaša Brkljačić Ivica, inače katolički sveštenik. Matković je znao 19. III. 1943. da odlazi, no kako je Brkljačić imao da dođe u Jasenovac tek 23. III. 1943., to je upotrebio ono 4 dana da „proslavi" svoj odlazak. Opijao se sa svojim „oficirima", dočasnicima i ustašama, pa su te bande upadale noću u zatočeničke barake, mlateći za­točenike letvama, kundacima, šakama i čizmama i goneći ih kao stoku. Kroz te je 4 noći premlaćeno vrlo mnogo zatočenika, tako da su im tjelesa po­crnila od udaraca, a jedan je zatočenik i podlegao ranama.

Svjedok Danon Ja­kov iz Zagreba ističe, da su kod tih ustaških orgija naročito mahnitali Stojčić Jozo, Brzica Petar i Hirschberger Nikola.

XVI Zločini ustaša u ljetu 1943. godine

 Premda se u godini 1943. nisu više vršili u Jasenovcu masovni pokolji, nije ipak ta godina prošla bez krvi.

Svjedoci Bednjanec Slavko iz Za­greba, Kamhi Šabetaj iz Sarajeva, Skrgatić Dragutin iz Zagreba, Danon Jakob iz Zagreba i Gregurović Vera iz Zagreba iskazali su slijedeće:

U ljeti 1943. uspjelo je nekolicini zatočenika da pobjegnu dok su bili na „vanjskom radu". Zapovjednik „us­taškog sata" Pavlović Marko odredio je po nalogu Brkljačić Ivice da zatočenici moraju od sada nositi kroz mjesec da­na lance na nogama, kad budu išli na „vanjski rad". Ostalim je zatočenicima zabranio da primaju u to vrijeme pake­te i pisma, a smanjio im je i dnevni obrok hrane. Cio taj mjesec dijelili su ustaški časnici između sebe pošiljke hrane.

Ustaški su stražari na svoju ruku počeli opet da zlostavljaju zatočenike, dok su se nalazili na radu izvan logora. Vrlo često se navečer vratilo u logor manje zatočenika, nego je ujutro otišlo na rad, pa su se ustaški stražari izgova­rali, da su pucali na one zatočenike, koji su pokušali da pobjegnu, te ih ubili. Tako je samo u mjesecu kolovo­zu 1943. pobijeno na taj način 50 za­točenika.

Svjedok Richter Rudolf iz Zagreba iskazuje, da je pred jesen 1943. dotje­rano u Jasenovac 15 Srba partizana, koje su ustaše zarobili u Bosni. Svi su oni izgledali kao živi kosturi, a tijelo im je bilo puna tragova mučenja. Kad su ušli u logor, navalilo je na njih deset ustaša prve satnije, te ih stalo mlatiti kolcima. To udaranje trajalo je oko pola sata. Trojicu su odmah dotukli, dok su ostali umrli kratko vrijeme iza toga. Za ovo su djelo odgovorni zapov­jednik te satnije Sanković Ante Mateša, dočasnici Alilović Frane i Brkljačić Jurica te još neki nepoznati ustaše.

XVII „Šumske grupe"

 Krajem godine 1943. formirala je logorska uprava tzv. šumske grupe. U svaku je grupu uvršteno oko 30-80 zatočenika, koji su dobili alat, da idu sjeći šumu i izrađivati drva za ogrijev. Kad su se ti zatočenici drvosječe vraćali na večer u logor, opazili su njihovi drugovi, da ih je nekoliko nestalo na radu.

Svjedok Вгеуег О to iz Bjelovara iskazuje:

„Od rujna 1943. do januara 1944. obrazovane su dnevno šumske grupe, koje su imale poći u Gradinu da sijeku drva. Znam, da je kroz tri tjedna odla­zilo po 80 ljudi na rad, no svaki dan ih se po 10 manje vraćalo."

Svjedok Zivković Jovan iz Bačkog Gradišta navodi:

„29. decembra 1943. pozvani su po spisku 84 ili 85 zatočenika. Morali su da uzmu pile i testere i rečeno im je, da idu na šumski rad. Nama je bilo sumnjivo, jer među njima je bilo vrlo malo stalnih radnika iz šumske grupe. Ukrcani su u brod, no još prije ukrcavanja oduzete su im pile i sjekire. U podne je zaustavljena hrana, koja se imala da odnese šumskoj grupi. Svi smo odmah znali, da su pobijeni. Po­slije je vraćena u logor njihova odjeća, a oni se nisu više vratili, i mi smo bili na čistu da su pobijeni.

U logoru se govorilo, da ih je pobila 1. satnija 1. ustaškog obrambenog zdruga, kojom je zapovijedao Ante Vrban.

Dvije nedjelje iza toga pobijeno je u šumi zvanoj Gradina preko Save oko 120 zatočenika iz tri ili četiri grupe. I oni su bili upućivani na šumski rad u Gradinu, ali se nisu vratili. U to je došao za nadstojnika radnog otsjeka domobranski natporučnik ing. Nibler. O njemu je došao zatočenik logornik Vlah Romeo i kazao, da je to treća ili četvrta partija, koja se iz šume ne vraća i da je do sada potpisao da su ti ljudi pokušali bjekstvo i bili pobijeni, ali da to više u buduće neće potpisivati."

I drugi svjedoci kao: Griin Walter, Breyer Oto, Danon Jakob i Novak-Perjanec Mate iskazuju, da su ustaše pobili te jeseni i zime mnogo zatočenika na šumskom radu, pa su opazili, kako su ustaški stražari donijeli noću u logor raznu odjeću, obuću i alat. Svi ovi svje­doci terete za ova zločinstva Luburić Maksa, Pavlović Marka, Brkljačić Ivicu, Miloš Ljubu i ing. Picilli Hinka kao naredbodavce, i slijedeće ustaše: Zrinušić Antu, Mihaljević Marka, Primorac Silvestra, Bračić Nikolu, Frković Milu, Đulkić Alagu, Pop Luku i Hirschberger Nikolu kao izvršioce zločinstva. Nije ustanovljen broj zatočenika, koji je u to vrijeme ubijen u šumi.

(Glas javnosti - Vladan Dinić)

SKINI APLIKACIJU