Uz film "Dara iz Jasenovca": Krematorijum, ubijanje bolesnih i izgladnjelih (5.deo)

Kroz čitavo vrijeme od prosinca 1941. do konca veljače 1942. dovodili su ustaše iz Srijema, Slavonije i Bosne velike transporte muškaraca i žena u Jasenovac, da ih tamo likvidiraju. Bili su to uglavnom Srbi, ali je bilo i Židova i nešto Hrvata.

Zatočenici Steiner Hinko i Berger Egon iskazuju suglasno, da su ustaše otpremali te transporte, u kojima je bilo 100, a katkada i 3.000 žrtava, na veliku ledinu, koja se nalazi u blizini Velike Košutarice, i tamo ih ubijali.

Žrtve su ubijali udarcima sjekirom ili maljem po glavi. 80 zatočenika iz logora bilo je stalno kroz čitavu zimu zaduženo radom, da kopaju jame i pokapaju mrtvace. Tim su pokoljima upravljali Miloš Ljubo, Polić Marinko, Pudić Dragutin, Kojić Ante, Sudar Joca, Maričić Jerko, Modrić Ante, Gašparović Dragan, Musić Mujo i neki Čovičić.

Gornji svjedoci tvrde, da je te zime pobijeno u Košutarici oko 50.000 lju­di, što se moglo ustanoviti, jer su gro­bari pripovijedali ostalim zatočenici­ma, koliko su žrtava koji dan pokopali. Od tih 80 grobara ostao je na životu jedino svjedok Berger Egon.

Sve su te nevine žrtve pohapšene i dotjerane u Jasenovac na likvidaciju, a da njihovom hapšenju i ubijanju nije prethodio nikakav postupak, pa niti ustaških niti policijskih niti sudskih vlasti.

 

III Masovna ubijanja u zimi 1941./1942.

 Zima god. 1941.-1942. bila je izvanredno oštra. Uslijed vrlo slabe ishrane i odjeće, lo{ih i hladnih nastam­bi, obolio je veliki broj zatočenika, većinom starijih ljudi. Oni za ustaše nisu predstavljali radnu snagu, pa su odlu­čili da ih likvidiraju.

Svjedok Steiner Hinko navodi: “U siječnju 1942. bilo je u tzv. poštednoj bolnici oko 300 bolesnih zatočenika. Kako su zatočenici morali tada spavati po raznim tavanima ili pod vedrim nebom, a zima je bila oštra, obolilo ih je vrlo mnogo od raznih bolesti, pa je bolnica bila prepuna bo­lesnika.

Ljubo Miloš, Matković Ivica i Matijević Joco istjerali su sve bolesnike jed­ne noći iz postelja, nabacali ih na saonice i odvezli na ledine, gdje su ih dotukli maljevima i poklali noževima."

Ovakovih je likvidacija bilo i kasnije, pa taj iskaz svjedoka Steinera potvr­đuju u svjedoci Setinc Marijan i Kamhi Šabedaj.

Kako su zatočenici bili stalno gladni, tražili su u odsutnosti stražara ot­patke hrane po logoru, naročito oko kuhinje i smetlišta.

Petorica zatočenika pokušala su jednog dana u veljači 1942. da iskopa­ju nekoliko sirovih krumpira, koji su bili zakopani u zemlji u spremištu.

Zatekli su ih ustaški stražari i dotjerali zapovjedniku Matković Ivici, koji je odlučio odmah da ih kazni. Svjedoci Steiner Hinko i Danon Jakob opisuju ovako njihovo kažnjavanje:

„Matković je naložio da se svi zatočenici imaju postrojiti po grupama i prisustvovati izvršenju javne kazne nad ovom petoricom. Premda je bila najveća zima, morala su sva petorica da se svuku do gola, ustaše su im ruke svezali žicom na leđa te ih za ruke objesili. U takvom su položaju visili čitav jedan sat, dršćući od zime, a tijelo im je poplavilo. Nakon jednog sata dao ih je Matković odvezati, a zatim je svu petoricu ustrijelio metkom u zatiljak i održao zatočenicima govor, u kojem im je zaprijetio još težom kaznom, ako se ponovi takav „zločin"."

 

IV Dolazak tzv. internacionalne komisije i ubijanje zatočenika povodom priprema za njen dolazak

 Početkom god. 1942. znao je već čitav kulturni svijet, kakve zločine čine ustaše u Jasenovcu. Trebalo je nešto poduzeti, da se prikrije istina.

U tu svrhu doveli su usta{e u Jasenovac „internacionalnu komisiju", ko­ja se sastojala od po jednog Njemca, Talijana i Mađara, dok su joj ostali čla­novi bili - ustaše. Bila je to dakle u stvari internacionalna fašistička komi­sija.

Luburić je bio obaviješten, kad će stići ta komisija, pa je naložio, da se sagradi na vrat na nos na izgled pristoj­na centralna kuhinja i dvije solidne barake za zatočeničke nastambe. Sa­građeni su i boksovi da mogu na njima spavati ljudi. Hrana se zatočenička nešto popra­vila.

Svjedok Steiner Hinko iskazuje, da su zatočenici morali brzo raditi; jedni su nosili cigle i građevni materijal, a drugi zidali. Svakih deset koraka stajao je po jedan ustaša, koji je mlatio zatočenike da što brže rade, pa je tako na tom radu umlaćeno 72 zatočenika.

Svjedoci Brezer, Danon, Riboli i Steiner opisuju, kako je svaki zatoče­nik dobio krpu, na kojoj je bio napisan jedan visoki broj. Tu je krpu morao prišiti i nositi na rukavu. Ustaše su nastojali da zavaraju članove komisije, kojima su u kartoteci prikazali koliko ima u logoru zatočenika, pa su sa viso­kim brojevima htjeli postići kod komisije utisak, da je svaki registrirani zatočenik doista živ.

Zatočenici su morali da na svako pitanje komisije odgovore: Ja sam zatočenik broj taj i taj".

Bilo je više takvih komisija tokom godine 1942., pa kada je u mjesecu novembru ustaški član jedne takve komisije Aleksandar Seitz zapitao jednog slovenskog katoličkog svešenika, tko je, odgovorio mu je ovaj propisno: Ja sam zatočenik broj X".

Kad ga je zapitao šta je, odgovorio je opet tako, a na pitanje, zašto je u logoru, čuo je opet stereotipni odgo­vor: “Ja sam zatočenik broj X."

Ustaškom „ministru" je bilo preglupo da čuje ovakav odgovor, pa je insistirao, da mu ovaj odgovori ljudskim glasom i govorom.

Svešenik je konačno popustio, te je izjavio, da je Slovenac, da je župnik u jednoj hrvatskoj župi sa slovenske granice i da ne zna, zašto je u logoru.

Luburić nije mogao ostaviti ovakav težak „prekršaj logorske discipline" neka`njenim. Sutradan bio je stari sveštenik pozvan u kancelariju, gdje mu je saop}eno, da je otpušten kući, pa mu je čak data i neka otpusnica. On se veselio, pakovao svoje prnje i opraštao se s ostalim zatočenicima. Stra`a ga je otpratila prema „kolodvo­ru". Za kratko vrijeme vratile su se nje­gove stvari da ostalim zatočenicima, njegovim drugovima, nijemo posvje­doče njegovu smrt.

 

V Dva nova teška ustaška masovna zločina

 Zatočenik Zouhar Stjepan prikazu­je ovakva dva zločina, koje su ustaše počinili početkom siječnja 1942.:

„Dne 6. siječnja 1942. naložili su Matković Ivica, Miloš Ljubo i Jusić Mujo, da se svi zatočenici sakupe u "javni nastup", gdje će im se proglasiti neka važna saopšenja. Kad su se zatočenici sakupili, održali su ovi zločinci govore, u kojima su vikali, kleli i grdili zatočeni­ke, da su saboteri i lijenčine, pa da treba primijeniti ustaške metode, da im se dozove pamet u glavu.

Pravi razlog ili tačnije rečeno po­vod mahnitanju ovih zločinaca i poslje­dice, koje su malo čas iza toga nastupile, nije bio poznat, ali se zaključivalo da Matković, Miloš i Jusić nisu bili zadovoljni rezultatima rada zatočenika.

Izabrali su zatim 50 zatočenika, odveli ih do jedne barake, te ih ovdje ašovima dotukli. Pri tom im je pomaga­lo desetak ustaša.

Dne 1. veljače 1942. imali su se svi zatočenici opet postrojiti na jednoj livadi, otvorila su se zatim vrata od logo­ra, ujašio je na konju poručnik Jusić Mujo, a za njima je ušla grupa Srba iz Mlake kod Gline, oko 500 na broju. Svaki je bio žicom vezan na leđima, dok su dva po dva bila lancima okovana. Pratila ih je veća grupa ustaša. Jusić je naime ove nevine srpske seljake iz Mla­ke pohvatao i doveo u Jasenovac, da ih pred ostalim zatočenicima sve pokolje.

Kad je Jusić došao do livade, gdje su stajali zatočenici, okrenuo se ustašama i povikao: „Eto vam Crvene armije, dotucite ih sve odreda!"

Nastao je strahovit prizor, strava i jeza je prolazila ljudima, koji su morali da gledaju, kako se četa ustaša zaletila na ove nevine žrtve s velikim noževima u rukama. Nastalo je klanje, rezanje grkljana i vratova, dok se nije cijela cesta pretvorila u hrpu lješeva, iz kojih je curila mlaka krv.

Zatočenicima je zatim bilo naloženo, da iskopaju jame i zatrpaju lješeve."

 

VI Spaljivanje zatočenika

 Dosadašnje su metode usmrćivanja bile ustašama spore i komplicirane, naročito se gubilo mnogo vremena kod kopanja jama i pokapanja mrtvaca. Osim toga se nije zatirao trag zločini­ma.

Po uzoru svojih nacističkih gospo­dara odlučili su i ustaše, da u jasenovačkom logoru osnuju i sagrade krematorije, u kojima će spaljivati žrtve.

Posao oko izgradnje krematorija bio je povjeren inž. Picilliju, nadzorni­ku radne službe u logoru. Odlučeno je, da se izgrade dva krematorija, dvije peći, jedna kod „Ciglane", a druga u „Gradini".

Picilli je prikupio materijal i zidare te je u kratko vrijeme bila gotova peć u blizini „Ciglare", koju su zatočenici prozvali „Picillijeva peć".

Kad je izgradnja peći bila dovršena, dao je Picilli pogubiti sve zidare, koji su bili zaposleni na gradnji, da se ne bi saznala njegova tajna.

Svjedoci Duzemlić Milan, Breyer Oto i Berger Egon prikazuju ovako spaljivanje u toj peći:

Ta je peć gutala svoje žrtve od konca mjeseca veljače 1942, pa do svibnja iste godine, dakle skoro tri mje­seca, kad su je ustaše dali srušiti iz nepoznatih razloga, tako da od nje nije ostalo ni traga.

Ustaše su u toj peći najprije spaljivali žene i djecu, koju su dovodili iz logora u Staroj Gradiški i drugih logo­ra. Tako su kroz tri mjeseca stizali u Jasenovac kamioni krcati žrtvama, te se zaustavljali u blizini „Spremišta za ci­gle". Tu su ustaše iskrcavali žrtve, a onda od vremena do vremena odveli po jednu do neke prostorije u blizini krematorija, gdje su je svukli do gola, udarcem po glavi omamili i bacili u peć. Odijelo, obuću i ostale stvari su na koncu slagali, sortirali i otpremili u skladište.

Zatočenik Berger Egon opisuje po­tanje samu egzekuciju:

“Ja sam kroz neko vrijeme prisluškivao iz jedne radionice, koja je bila u blizini krematorija, šta se tamo dogada. Čuo sam najprije zapomaganje, plač i vrisak, potom mukli glas kao da su se srušila teška željezna vrata. Iza toga je nastala tišina, plamen se pojavio iz ka­pe peći, no za kratko vrijeme čuo se jauk i vrisak nove žrtve."

Ustaše su spaljivali u ovoj peći zatočenike iz samog logora većinom stare, nemoćne i bolesne muškarce. Njihov broj nije bio velik, dok se prema iskazima svjedoka broj žena i djece, koji su dovedeni iz logora u Staroj Gra­diški, kreće oko 5.000, a broj žena i djece, koji su dovedeni iz drugih logo­ra i krajeva penje se na 10.000.

Ustaše su koncem svibnja porušili ovu peć kod „Ciglare", dok za onu, koja je bila podignuta u „Gradini", ne­ma podataka da li je proradila.

Svi svjedoci, koje je preslušala ova komisija, pretpostavljaju, da su ustaše žrtve omamili udarcima po glavi, te ih bacali u vatru u nesvjesnom stanju. Samo svjedok Balija Branko tvrdi da je čuo od ustaša, da su bacali žive ljude u peć.

Spaljivanjem su rukovodili pored Picillija i Luburić Maks, Miloš Ljubo, Matković Ivica, Zrinušić Ante i Mandić Ante.

Zemaljska komisija je utvrdila ova zločinstva ustaša preslušavanjem više svjedoka, a naročito su iscrpne podat­ke dali o tome Kovačević Vojislav, Hebner Marijan, Heršek Josip, Berger Oto, Danon Jakob, Slovenec Rudolf, Balija Branko i Breyer Oto.

 

VII Masovne likvidacije u godini 1942.

 Od marta 1942. pa do konca iste godine bio je logor III. stalno prepun muškaraca, žena i djece, koje su ustaše dovodili onamo u velikim grupama ra­di likvidacije.

Ustaše su u prvom redu pokupili po cijeloj tzv. NDH sve Cigane i Cigan­ke, na broju oko 40.000 te ih dopremili u Jasenovac. Sve su te Cigane smjestili na ledinama, koje se nalaze izme|u „stare žice" i velikog zida u sjevero-istočnom području logora.

Prostor su ogradili posebnom žicom, i postavili jake straže, te ga prozvali „logorom III-C", jer su tu u prvo vrijeme boravili samo Cigani, koji su ovdje razapeli svo­je šatore, ili su ležali pod vedrim ne­bom, goli, gladni i bosi, po suncu i kiši. Hrana im je bila još gora od hrane ostalih zatočenika, a ustaše su ih s na­ročitim užitkom tukli i bičevali, te silili da se međusobno mlate i ubijaju.

Noću su ih vodili po partijama u „Gradinu", primoravali ih da sami sebi kopaju grobove, te ih zatim maljem ili čeki}em dotukli i bacali u rake. Tako su usta{e likvidirali kroz nekoliko mje­seci sve Cigane i Ciganke, mlado i sta­ro. Spasilo se vrlo malo Cigana, koji su se odlikovali marljivošću gradeći nasip i zid oko logora. Ustaše su ih poštedili, te ih prevezli u sela Gradinu i Uštice, gdje su im dodijelili zadaću da budu grobari i krvnici.

Ova se grupa Cigana održala dugo na tom mjestu. Stanovala je u seoskim kućama, imala dobru hranu, opijala se do besvijesti, i značajno je da nijedan od njih nije pokušao da pobjegne. Nji­hova je dužnost bila da kopaju grobo­ve u Gradini za one žrtve koje će od sada stizati u Jasenovac radi likvidacije, da žrtve ubijaju udarcima maljem ili čekićem po glavi i da ih pokapaju.

Premda su oni tu svoju dužnost ropski ispunjavali, ipak su morali na koncu i oni da iskuse koliko vrijedi ustaška riječ: ustaše su početkom 1945. sve pobili, da ne bi ostalo živih svjedoka njihovih zločina. Kad su nestali Cigani iz logora III- C, dopremali su ustaše onamo velike transporte Srba, Židova i Hrvata radi likvidacije.

Zatočenici su često vidjeli kako se prema Savi kreću iz logora III-C velike grupe ljudi i žena, u kojima je moglo biti 500-800 osoba, pa spominju na­ročito one grupe koje su pošle u smrt na Gradinu 17. VIII 1942., 29. VIII 1942. i 18.X. 1942.

Zemaljska komisija utvrdila je ova ustaška zločinstva na temelju iskaza, koje su dali svjedoci zatočenici Peška Đuro, Heršak Josip, Slovenec Rudolf, Fabijanec Josip, Pejnović Đuro, Tot Ljudevit, svi iz Zagreba, Ilić Branko iz Živinice, Šetinc Marijan iz Dolenjske Jasenice i Breyer Oto iz Bjelovara.

 

VIII Masovne likvidacije izvan logora

 U prijašnjem smo poglavlju govo­rili o likvidaciji onih žrtava, koje su ustaše uveli u jasenovački logor.

Me|utim su tokom cijele 1942. dolazili `eljeznicom, kamionima ili pje{ke veliki transporti ljudi, `ena i djece, koje usta{e nisu uop}e uveli u jasenovački logor, već su ih odmah prebacili preko Save u blizini Jasenovca, te ih likvidirali u Gradini i Ušticama, ili negdje drugdje. Svjedoci Heršak Jo­sip, Slovenec Rudolf, Bednjanec Slavko, Đanon Jakov - svi iz Zagreba, Matas Pavao iz Trstenika, Breyer Oto iz Bjelovara i Tot Ljudevit iz Garešnice svje­doče o slijedećim masovnim zločinima u toku 1942. godine:

Neustanovljenog dana pobili su ustaše na Gradini veliku grupu seljaka, koja je stigla iz Slavonije, od oko 8.000 ljudi, kratko vrijeme nakon toga pobili su grupu od oko 7.000 ljudi, koje su pohvatali u kraju oko Kozare, pobili iza toga veliku grupu, koja je stigla na jasenovačku željezničku stanicu u 56 vagona, krcatih živim ske­letima, pobili na Gradini veliku grupu Židovki i djece, koji su stigli iz ženskog logora u Đakovu.

Svjedoci iskazuju da je Ciganima na Gradini dosadilo što moraju dan i noć da kopaju grobove, pa su se mašili toljaga i tjerali žrtve da same sebi ko­paju duge i duboke grobove. Cigani su se natjecali s ustašama tko će brže i bolje rezati žrtvama grkljane, ili ih mla­titi maljem i čekićem po glavi.

Kad su jame bile zatrpane, opijali su se ustaše i Cigani do besvijesti.

 

IX Mrcvarenje i ubijanje dviju grupa u siječnju i ožujku 1942.

 Svjedok Blumschein Zlatko dao je slijede}i iskaz:

„Oko 20. siječnja 1942. dotjerali su ustaše oko 200 srpskih seljaka iz raz­nih slavonskih mjesta, te su ih u sa­mom logoru tukli tupim predmetima čitav jedan sat. Seljaci su jaukali od muke se svijali, a mnogi je izdahnuo. Ustaše su zatim dovezli nekoliko kola, pobacali u njih žive i mrtve, te izvezli izvan logora na prostor tzv. „groblja izvan logora". Ovdje su izbacili žive i mrtve iz kola, gazili po njima čizmama, pa kad su ih sve dotukli, poskidali im odijelo i obuću, a lješine pobacali u jednu veliku zajedničku raku.

Znam da je tim pokoljem rukovo­dio sam Miloš Ljubo, a pomagali su mu Matijević Joso i Sabljić Ilija."

Svjedok Finzi Jakob prikazuje ma­sovni zločin, koji se dogodio u mjesecu ožujku 1942.:

“U prvoj polovici mjeseca ožujka 1942. izvršili su neki ustaše, čiji se identitet nije mogao ustanoviti, pokolj nad 3.000 zatočenika jasenovačkog logora. Isto se tako nije moglo ustanovi­ti, da li je taj pokolj proveden radi redukcije stanja u logoru ili u terori­stičke svrhe.

Klanje je trajalo kroz deset dana. Žrtvama su razmrskali glavu tupim predmetom, mlatili ih kolcima i željeznim šipkama u tolikoj mjeri, da su tjelesa bila crna i posve iznakažena. Zabijali su čavle u tijelo, rezali uda itd. Kroz deset je dana pedesetak grobara moralo da pokapa lješine na tzv. „gro­blju izvan logora", gdje su se događala zvjerstva."

 

X Masovni pokolj Židova

 Početkom zime 1942. imalo je stići u Jasenovac više novih transporata. Ka­ko je međutim ondje već bilo mnogo zatočenika, odlučili su ustaše da njihov broj reduciraju i u prvom redu likvidiraju Židove.

Kroz tri dana ustaški nadzornici kupili su noću po barakama stare, bolesne i nemoćne Židove, te tako 17.18. i 19. studenoga 1942. pokupili oko 800 Židova, koji su bili na radu u Jasenovcu. Najprije su ih zatvorili u poseb­nu sabirnu prostoriju, a onda su ih jedne noći prevezli čamcima preko Sa­ve u Gradinu, gdje su morali sami da kopaju svoje grobove, a zatim su ih Cigani poklali i zakopali.

Zemaljska komisija utvrdila je ovo zločinstvo ustaša na temelju iskaza svjedoka Breyer Ota iz Bjelovara.

 

XI „Trogodišnjaci" su slani u Jasenovac, da tamo odmah budu podvrgnuti mukama i ubijanju

 U uvodu smo rekli da su ustaše mogli svaku nepoćudnu osobu otpre­miti u logor i da je vrijeme zatočeništva variralo od tri mjeseca do tri godine. Zatočenici su primijetili da su ustaški zapovjednici prigodom preuzimanja novih zatočenika postupali neo­bično strogo s nekim zatočenicima, te ih odmah izdvojili od ostalih.

Ispočetka zatočenici nisu znali po kojem kriteriju ustaše izdvajaju stanovita lica i izdvojene ne uvode u logor. Konačno se saznalo, da se izdvajaju „trogodišnjaci", tj. ona lica koja su po ustaškoj policiji bila presuđena na kaznu zatočenja u trajanju od 3 godine.

Tako je u mjesecu lipnju 1942. stigao u Jasenovac veliki transport, u kojem su se nalazili sami „trogodišnja­ci", njih 300 na broju.

Svjedoci Habijanec Josip i Danon Jakob iskazali su da su vidjeli, kako je ove zatočenike preuzeo zapovjednik Maričić Jerko te ih dao odmah odvesti na Gradinu, gdje su ih Cigani pobili. Od tada su zatočenici znali, da će ustaše sve „trogodišnjake" pobiti od­mah po dolasku u logor, pa se tako doista i događalo, kako nam potvrđuju gornji svjedoci.

 

(Glas javnosti - Vladan Dinić)