Eko je govorio da je, nekada, čovek koji bi u baru posle čaše vina izgovorio neku besmislicu, mogao time da zabavlja mali krug ljudi — i tu se sve završavalo. Danas, zahvaljujući internetu, isti taj čovek dobija jednako snažan prostor za iznošenje mišljenja kao i nobelovac. Razlika između znanja i neznanja postala je nevidljiva, a buka je progutala argument.
Nekada su svetom vladali pametni. Bilo je to okrutno vreme jer su pametni terali neuke da uče, da napreduju, da se trude. Gupima je bilo teško upravo zato što su morali da se suočavaju sa sopstvenim neznanjem.
Danas, kaže tekst, svetom vladaju glupi. I to je, paradoksalno, pravedno — jer ih je više. Današnji svet primorava pametne da govore jednostavnije, sporije, tiše, tako da ih i oni koji ne žele da uče mogu razumeti. Ako nešto nije razumljivo, krivica više nije na slušaocu, već na govorniku. Nekada su patili glupi, danas pate pametni.
Patnja pametnih, međutim, postala je manja nego ranije iz jednostavnog razloga: pametnih je sve manje. A glupost je, kako je Eko primetio, postala ne samo društveno prihvaćena nego i glasna, samouverena i organizovana.
Na kraju, autor teksta ironično primećuje: grubo je za nekoga reći da je glup i neobrazovan — zato je nežnije reći da je „neopterećen potrebnim znanjem“.
U ovom duhovitom, ali surovom osvrtu, krije se suštinsko pitanje našeg doba: da li smo društvo koje vrednuje znanje, ili društvo koje nagrađuje buku?
Glas javnosti