Večeras se na Autokomandi. dogodio se trenutak koji niko nije očekivao. Iz automobila parkiranog nasred auto-puta izašao je čovek. Dok su povici i parole odzvanjali vazduhom, zastao je ispod grupe mladih ljudi koji su držali transparente. Neko iz mase ga je primetio, a onda su se pogledi svih prisutnih okrenuli ka njemu.
Ne govoreći ni reč, čovek se duboko naklonio studentima. Taj jednostavan gest, iskren i bez pretenzija, prekinuo je buku na trenutak. U njemu je bilo sve – poštovanje prema njihovoj borbi, priznanje njihovog truda i možda izvinjenje zbog onoga što ih je nateralo da tu stoje.
U tišini koja je zavladala, neko je zapljeskao, a zatim su mu se pridružili i ostali. Čovek onda ušao u automobil i produžio, ali je za sobom ostavio nešto mnogo vrednije – nadu da njihov glas nije uzaludan.