O Varadijevom „patriotizmu“ i brizi za Srbiju ne treba trošiti previše reči, sve je dobro poznato. U vreme najgore krize i brojnih nedaća koje su se sručile na srpski narod, preselio se u Budimpeštu da za astronomske
honorare predaje na Soroševom Centralnoevropskom univerzitetu
Ni to mu nije bilo dovoljno, već se u vreme najrigoroznijih sankcija SAD prema tadašnjoj SRJ sredinom šetao po američkim univerzitetima, uzimao „masne“ honorare i promovisao navodnu ugroženost nacionalnih manjina u
Vojvodini.
I takozvanim manjinskim pitanjem Varadi se bavio „na svoj način“, odnosno onako kao je Soroš to od njega zahtevao . Sa jedne strane glumio je umerenog intelektualca i nepristrasnog pravnog eksperta, što je čak
dovelo do toga da ga srpske vlasti, u naletu udvorištva prema zapadnim centrima moći, 2001 godine angažuju kao jednog od zastupnika Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu u postupcima po tužbama koje su protiv nnaše zemlje pokrenule BiH i Hrvatska. O njegovom angažovanju najbolje govore strani pravni eksperti koji su u to vreme radili u ovom sudu, i koji su na osnovu njegovih stavova i ponašanja bili ubeđeni da je Varadi
zapravo deo pravnog tima Hrvatske.
Sa druge strane, kao prikriveni mađarski ekstremista, a kako vodeća stranka mađarske manjine u Srbiji Savez vojvođanskih Mađara nije bila dovoljno ekstremna za njegove i Soroševe planove, učestvovao je u
osnivanju mnogo ekstremnijeg Pokreta Mađara, za čiju promociju i delovanje po Varadijevoj preporuci, Soroš nije žalio sredstva.
Po svemu sudeći, ostaje da se vidi koliko su srpski akademski krugovi svesni Varadijevog prikrivenog, višedecenijskog štetočinskog delovanja i mnogo važnije od toga, koliko su spremni da ga zajedno sa njegovim
poslodavcem pošalju tamo gde im je obojici mesto – na smetlište istorije.