Pre nego što je preduboko zašao u politiku, američki predsednik Džon Kenedi je objavio jednu zapaženu knjigu, "Profili hrabrih" za koju mu je dodeljena Pulicerova nagrada. U toj istorijskoj studiji, Kenedi opisuje primer osmorice američkih javnih radnika koji su, u trenucima kritičnim po svoju zemlju, ličnim opredeljenjem koje im nikako nije bilo na korist potomstvu ostavili svetli primer hrabrosti i poštenja, u trenucima kada je trebalo donositi složene odluke.
Retko bi ko danas moralne kategorije kao što su "hrabrost i poštenje" povezivao sa političkim delovanjem, a najmanje u srpskom političkom i javnom prostoru. Zato je pre neki dan, presudom kojom odbija sprovođenje jednog od najnovijih protivpravnih diktata Valentina Incka, Visokog predstavnika u Sarajevu, i gde profesionalno besprekornom analizom raskrinkava Inckove pretenzije izvan oblasti strogo omeđene odredbama Dejtonskog sporazuma, sudija Okružnog suda u Banjaluci Milan Blagojević osigurao sebi mesto u srpskoj verziji Kenedijeve knjige, kada za nju bude sakupljeno dovoljno građe i kada najzad bude napisana.
Blagojevićev odvažni čin blistav je primer lične hrabrosti kojim se profil ovog srpskog sudije uvrštava u kategoriju onih moralnih čelnika na koje se odnosi Kenedijeva znamenita knjiga. Primer sudije Blagojevića zrači profesionalizmom i čestitošću ne samo u okupiranoj Bosni i Hercegovini, nego mnogo šire, sve do prestrašenih i paralisanih aparatčika u pravosudnim ustanovama susedne Srbije.
Pored nadahnjujućeg primera sudije Blagojevića, ovih dana smo dobili još jedan neočekivan i zadivljujuć dokaz lične hrabrosti i samoodricanja kada su dva vodeća intelektualca i javne ličnosti prvoga reda, prof. Milo Lompar i reditelj Emir Kusturica, javno odbili nešto što se u normalnim i sređenim prilikama nikako ne odbacuje, a to je kandidatura za prijem u Srpsku akademiju nauka i umetnosti.
Kao što je javnosti poznato, i ovoga puta u središtu kontroverze nalazi se Kosovo. Tačnije, skandalozna izjava predsednika SANU Vladimira Kostića, koja glasi da Srbija „ni de jure ni de fakto“ na Kosovu i Metohiji više nema šta da traži. Svako ko bi, iz oportunističkih razloga ili zbog lične sujete, pristao da pod takvim okolnostima uđe u Kostićevu organizaciju samim tim bi se implicitno solidarisao sa Kostićevim šokantnim, veleizdajničkim stavovima i svojom reputacijom pokrivao bi njegovu moralnu bedu.
U vremenu – i u društvu – gde su ljigavost i oportunizam norma, da parafraziramo Orvela, javna čestitost i principijelnost su revolucionaran čin. Blagojević, Lompar i Kusturica su svetlim patriotskim primerom iskoračili iz kaljuge. Svojim hrabrim profilom zadužili su i obavezali sve one koji se iz straha ili samoživosti u njoj još uvek valjaju.
Institut Arčibald Rajs
(Glas javnosti)