Kao ozbiljan analitičar geopolitičkih stremljenja Zapada, uglavnom SAD na Balkanu, prvenstveno prema Srbiji, profesor Trifković, govorio je na temu novih odnosa SAD prema Srbiji i Republici Srpskoj, posle pobede demokrata na američkim predsedničkim izborima.
Njegovo mišljenje je da se odgovor na pitanje šta nam donosi ta politika nalazi u kontinuitetu srbofobije vodećih kadrova Demokratske stranke, i smatra da to datira iz 90-tih godina. On naglašava da ovakvo mišljenje ne predstavlja njegovu paranoju, i dalje objašnjava:
-"Biće vrlo konkretno da je sadašnji državni sekretar za spoljne poslove Entoni Blinken bio mlađani funkcioner Stejt departmenta kada je došao na položaj spoljnopolitičkog savetnika tadašnjeg predsedavajućeg spoljnopolitičkim odborom tadašnjeg američkog Senata Džozefa Bajdena, i u tom svojstvu je bio sastavljač njegovih govora koji su bili prepuni rasističke mržnje i razularenog govora mržnje protiv Srba, kada je Blinken njemu sugerisao, a Bajden prihvatio da insistira, u slučaju rata u BiH, na ukidanju embarga na isporuke oružja muslimanima i na vazdušnim udarima na srpske pozicije".
Profesor Trifković objašnjava da je to takozvana strategija lifteng strajk, lifteng – ukinuti embargo, strajk – udariti na Srbe.
On dalje dodaje: "Potom je bio jedan od vodećih propagandista mita o srebreničkom genocidu, koji naravno ne postoji. Jeste zločin, nije genocid, i jedan od vodećih zagovornika rata protiv Srbije, agresije NATO predvođene Klintonovom Amerikom u proleće 1999. godine."
Kada je reč o slučaju velikih sila, profesor Trifković smatra, da kada se formira određeni politički stav, vrlo teško dolazi do promena, a pogotov u slučaju totalitarno liberalnog establišmenta, jer su oni u kontradikciji, odnosno liberali su istovremeno i totalitaristi, što možemo videti na osnovu toga kako sprovode diciplinu kičme prema sopstvenim neistomišljenicima u Americi.
On dalje govori da je Entoni Blinken pre mesec dana rekao da će prvi potezi nove administracije biti da se suprotstave „malignom ruskom uticaju“ u Ukrajini, u Gruziji i na zapadnom Balkanu.. Profesor Trifković ističe da će prvi na toj listi biti zapadni Blakan, a evo i zbog čega ima taj stav:
-"Ovo odgovorno kažem, jer imam precizne informacije da je već počelo razrađivanje scenarija za izazivanje bosanskohercegovačke krize koja bi bila rešena likvidacijom Republike Srpske, ili barem njenim srubljivanjem na puku praznu ljušturu bez supstance. Oni to vide kao mogućnost da pokažu do koje mere je zapravo Rusija nemoćna danas na Balkanu.".
Na pitanje, da li su po pitanje Rusije u pravu, odgovara da je tragična činjenica upravo to što jesu u pravu i objašnjava zašto:
-"Bio je Lavrov prošlog meseca u BiH, dao je podstrek Srbima u Republici Srpskoj da se nadaju nekoj ozbiljnoj ruskoj podršci. Posle njegovog odlaska nije bilo više govora o realizaciji onog davno obećanog kredita za stabilizaciju budžeta Republike Srpske, koji, kao što rekoh, godinama je obećavan i nikada realizovan, a predstavljao bi puku statističku grešku u sveukupnim izdacima Ruske Federacije. Recimo, na subvencionisanje jeftinih cena nafte i gasa Belorusiji, niti je jedna jedina cigla, ili jedan jedini kubik betona ugrađen u ruski hram za koji je uz veliku pompu trebalo da krene sada izgradnja. A istovremeno u mešovita preduzeća na području Republike Srpske, Rusi upućuju najgori mogući šljam, trećerazredne kvazibiznismene koji samo gledaju gde i koliko mogu da otmu, a koji pritom čak ne zadovoljavaju ni elementarne obaveze poreske i komunalne prema zemlji domaćinu".
Profesor Trifković naglašava da se stiče utisak da Rusima nije mnogo stalo do opstanka RS, odnosno da do sada nijednim koknretnim potezom nisu pokazali da im je stalo. On smatra da je danas, 2021, sedam godina posle početka priče o ruskom kreditu i više od decenije od početka priče o nekom ruskom povratku na Balkan, krajnje vreme da shvatimo šta se zapravo dešava. A evo šta se zapravo dešava:
-"Dešava se da su početkom dvehiljaditih u Crnoj Gori, sa investicijama u aluminijumski kombinat i u nekretnine delovali kao jedna ozbiljna velika sila koja priprema neki geopolitički projekat širih razmera i onda ih je Milo Đukanović napravio budalama. Ja se ovde izražavam kolokvijalno, zato što je to najadekvatniji termin. Napravio je idiote od njih time što im je zabio nož u leđa, ušao u NATO, čak i nametnuo sankcije. U slučaju Grčke, Rusi su imali jedinstvenu šansu u trenutku kada je prethodna vlada bila ucenjena od strane trojke, Međunarodnog monetarnog fonda, Svetske banke i Evropske banke i bila suočena sa ultimatumom koji je označio potpunu predaju Grka u ruke međunarodnih bankara. Dakle, imali su jedinstvenu šansu za koju je i Atina bila zainteresovana da uz finansijsku podršku izađu iz evrozone i da rekonstituišu drahmu i da pruže konkretan primer otpora globalističkoj hibri. Ni to nisu učinili. I onda su, kao što smo videli i u Severnoj Makedoniji, proćerdali svoje pozicije sa uspešno sprovedenim šiptarskim scenariom dovođenja na vlast aktuelnog premijera. Ali to sve skupa tačno ne treba da nas previše iznenađuje jer su očajno loše odigrali i ukrajinsku partiju u svom neposrednom susedstvu", zaključuje profesor Trifković.
Drugim rečima, profesor objašnjava da su oni i sa jasnim upozorenjem koje su imali 2004, o tome šta se sprema sa takozvanom narandžastom revolucijom Juščenka, dopustili da se deceniju kasnije, na mnogo agresivniji način ponovi ista priča:
-"Mnogo fokusiranije isti scenario se ponovio sa rušenjem Viktora Janukoviča, pri čemu je nesretni Janukovič, legalno izabrani šef države, očajnički pokušavao da Moskvu trgne iz dremeža i da traži uputstva šta da radi u kritičnim danima majdanskog državnog udara. Bio je ostavljen na cedilu. Jako je slaba uteha da li će biti sačuvan Dombas, ne znamo, čak i povratak 2.000 kilometara od Karpata i Lavova do Rostova na Donu".
On objašnjava da ne treba da nas čudi kakvi su Rusi ispali na Blaknau, obzirom na to da su sebi dopustili da Ukrajinu, koja predstavlja pogled ka njihovom ranjivom južnom stomaku, tako proćerdaju.
Činjenica je da se Amerika već dve decenije suočava sa ozbiljnim unutrašnjim problemima. Na pitanje da li oni svoje probleme zatrpavaju trudeći se da svetu pokažu da je Amerika prva i najveća svetska sila, profesor Trifković odgovora da to nije nikakva novost i da svetske sile prilikom suočavanja sa unutrašnjim problemima izazivaju spoljne krize. Svrha tih spoljnih kriza, kako on objašnjava, je upravo da bi stvorili nekakvo unutrašnje zbijanje redova.
On smatra da je Amerika još uvek moćna i da je to ono što je nevolja. Objašnjava da oni neće prihvatiti postepeno američko gubljenje sopstvenog uticaja i sopstvene moći bez nekog velikom loma., i da su pripadnici američke vladajuće elite potpuni su zarobljenici mita o američkoj izuzetnosti, i svaki ustupak tretiraju kao moralni kolaps i nedopustivu kapitulaciju. I da zbog toga, dalje objašnjava profesor Trifkovič:
-"Nasuprot iole racionalnoj proceni američkih nacionalnih i državnih interesa koji bi u ovom trenutku iziskivali konsolidaciju i povlačenje sa prenapregnutosti imperijalnog globalnog poretka. Naprotiv, pre će insistirati na njegovom perpetuiranju i na njegovom jačanju, što će naravno dovesti do velikih sukoba, pre svega mislim na odnose sa Kinom, jer su pokušaji trajnog držanja Kine u suzbijenom geopolitičkom okviru u kome se nalazi već decenijama nenormalni i neprirodni.
Uvek je kroz istoriju jačanje pre svega na ekonomskom planu jedne sile značilo i pokušaj njenog adekvatnog vojno-političkog i geostrateškog širenja. Dakle, pokušaj da se kroz lanac ostrva od Južne Koreje i Japana, preko Okinave i Formoze, odnosno Tajvana do Filipina i jugoistočne Azije, Kina drži suzbijena, pre ili kasnije će izazvati rat velikih razmera. Ja u to uopšte nemam sumnje. To nije neka apokaliptična prognoza ludog profesora, to je naprosto jedan trezveni i na istorijskom iskustvu utemeljeni stav koji datira još iz Tukididove istorije Peloponeskog rata, kada sila u usponu – sokratska pomorska Atina, i sila koja teži očuvanju statusa kvo i svoje regionalne supernacije – a to je bila teokratska i aristokratska Sparta – naprosto nisu mogle da ostvare koegzistenciju bez rata.
Isto važi i za Rimsku republiku i Kartaginu. Nije podnosio Mediteran, ključno centralno more, i geografski fokus staroga veka klasične antike dva gospodara, između Rima i Kartagine. Znači, postojao je egzistencijalni sukob koji je morao da bude rešen uništenjem jedne od dveju strana. Ja bih samo dodao, pre nego što dođe na tapet taj u suštini strukturno mirnim sredstvima nerešiv sukob između Amerike i Kine, da će Amerikanci napraviti još mnogo zla po Evropi, jer Kinezi u ovom trenutku još nisu spremni za tu opštu konfrontaciju. Oni i dalje smatraju kao što su naglasili na kongresu Komunističke partije u jesen 2017. godine, da od 2035. godine ostvare paritet, a negde polovinom ovog veka, znači na stotu godišnjicu pobede Mao Cedunga, 2049. da ostvare i globalnu supernaciju", zaključuje on.
(Glas Javnosti/Ekspres)