Srbija je u Prvom svetskom ratu pretrpela više nego ijedna druga učesnica tog rata. U Prvom svetskom ratu Srbija je mobilisala 852.000 vojnika, što je činilo 15 posto od ukupnog broja stanovnika ili 30 posto svih muškaraca., a 83 posto muškaraca u dobu između 18 i 55 godina.
Od ovog broja poginulo je ili umrlo od rana i epidemije 402.435 vojnika. Do septembra 1915. godine bilo je poginulo 172.508 vojnika, prilikom prelaska preko Albanije 77.455 vojnika, u borbama na Solunskom frontu. 1916/7/8. godine 36.477, pobijeno ili umrlo u zarobljeništvu 81.214, a 34. 781 vojnika umrlo od rana ili bolesti na teritoriji Srbije 1915. godine. Što se tiče civilnog stanovništva, oni su iznosili 845.000.
Od 200.000 građana koji su pošli za vojskom preko Albanije poginulo je ili umrlo preko 140.000 ljudi. Epidemija pegavog tifusa 1914/15 odnela je 360.000 duša. Mi Srbi smo se baš svojom pobedom odrekli prava da budemo slobodni i porazili sami sebe. Umesto da stvorimo svoju srpsku državu, stvorili smo Jugoslaviju i postali okupatori i robovi u rođenoj zemlji.
Nažalost, ono što je dobijeno u ratu, srpski narod je gubio u miru. Kada sudbinu u ruke uzmu ljudi koji iz ličnih ili političkih interesa određuju sudbinu drugih ljudi, pa i celog naroda, postoji dilema – da li je moglo biti sve drugačije?
Srbija je „žrtvujući sve za ljubav jedinstvene države pomogla samo Hrvatima i Slovencima, koji bi, da se nisu našli u Jugoslaviji, morali da plaćaju Srbiji ratnu odštetu a ne da je obilato iskorišćavaju“. Domovina se nikada nije odužila ratnicima iz Velikog rata, koji su je stvorili. Savez ratnih dobrovoljaca 1912-1918 Kraljevine Jugoslavije zabranjen bez suda 1947. godine (Aleksandar Ranković).
Dobrovoljci iz Velikog rata, žigosani su kao izdajnici, povlačili su se u sebe i ćutali da ne bi porodici navukli još veću bedu na vrat. Karađorđeve zvezde i beli orlovi su bačeni u prašinu i pokrio ih je zaborav…
(Glas javnosti/Šajkača)