Na kraju krajeva, u ratu, i to kao jedinstven slučaj države u egzilu, umeli smo lomiti po dva-tri carstva lagano kao što je lagan veganski doručak.
Ali u miru? Kum je ubijao kuma, kraljevi su bacani sa terase, a saborci stradali naivno i nevino kao Krcun.
Poslednji primer, međutim, zaista frapira na više nivoa i u svakom pogledu. Naime, poznato je da je laž i projekat zvana Srebrenica-genocid postala fenomen i da svetski moćnici, osuđujući nas, puštaju suze redovno nad „mrtvima“ koji žive po Švedskoj ili su pokopani više puta, kao na kladionici, 3 plus.
Poznato je i da su oni čijim su glavama Naserovi koljači igrali fudbal i oni kojima su vodili oči samo jer im se krštenica nije sviđala zaboravljeni i u stradanju prezreni od sveta.
Tu nepravdu je pokušao da ispravi načelnik Bratunca Srđan Rankić kada je svet šokirao postavljajujući slike stradalih kraj magistralnog puta.
Herojski podvig. Istorijski.
Za očekivati je bilo klipove od strane međunarodne zajednice, duboke države, stranaca, špijuna.
Ali, ne, protiv Rankića su stali oni koji su morali stajati uz njega.
Protiv njega je tužilaštvo Republike Srpske podnelo tužbu zbog izazivanja međunacionalne mržnje. Jer nije zaboravio naše žrtve.
Može zvaničnoj RS da se ne sviđa Rankić. Frizura mu. Govor. Ponašanje. Dela. Ali ne sme i ne može da ga goni za ovo. A, goni ga.
Što se bunimo, dok sledimo Karađorđev usud? Nama neprijatelji ne trebaju