Na globalnom nivou, to je svrstava na drugo mesto među 40 zemalja.
Odmah iza Britanaca su Finska sa 1,7 dana i Nemačka sa 1,6 dana rada od kuće nedeljno. Portugal ima prosečnih 1,5 dana, dok Mađarska i Holandija beleže po 1,4 dana.
Zaposleni u Češkoj, Italiji i Švedskoj rade od kuće 1,3 dana nedeljno, što je nešto iznad globalnog proseka od 1,2 dana. Rumunija, Španija i Austrija su na samom proseku, dok je Francuska među velikim ekonomijama sa najnižim prosekom, tačno 1 dan nedeljno.
Grčka je na začelju Evrope sa svega 0,6 dana rada od kuće nedeljno. Glavni razlozi su struktura ekonomije, snažan oslonac na turizam, maloprodaju i ugostiteljstvo, ali i dublji kulturološki i institucionalni faktori.
Prema rečima dr Dževata Giraja Aksoja, glavnog ekonomiste EBRD-a i profesora na King’s College Londonu, „Grčka ima nisku stopu individualizma, a digitalna transformacija i menadžerske prakse bile su nedovoljno razvijene pre pandemije, što je usporilo prelazak na rad na daljinu“.
Aksoj objašnjava da je kulturološki individualizam ključan faktor: „Britanci su skloniji autonomnom načinu rada, što olakšava prelazak na rad od kuće“. Dodaje i da su dugi i strogi lokdauni ubrzali prihvatanje fleksibilnih modela rada, a da britanska ekonomija, oslonjena na uslužni sektor (finansije, mediji, konsalting), nudi više mogućnosti za takav rad.
„Radnici u UK sada očekuju 2–3 dana rada od kuće nedeljno. To više nije povlastica, već standard“, upozorava on i dodaje da firme koje to ignorišu rizikuju da izgube talente, posebno u konkurenciji sa drugim zemljama engleskog govornog područja.
Iako Finska beleži visok nivo rada od kuće, Norveška i Danska su znatno ispod, sa samo 0,9 dana nedeljno. Švedska je na sredini sa 1,3 dana. Razlog su različiti kulturološki i upravljački pristupi, Finska, recimo, ima dugu tradiciju promovisanja ravnoteže između posla i privatnog života, kao i više autonomije na poslu.
Prosečan broj dana rada od kuće širom sveta opao je sa 1,6 dana nedeljno u 2022. godini na 1,33 dana u 2023. U 2024. i 2025. došlo je do manjeg pada, na 1,27 dana nedeljno.
„Ova stabilnost ne znači da se stvari više ne menjaju“, zaključuje Aksoj. „Male promene su i dalje moguće, posebno uz napredak tehnologije, promene u demografiji i uslovima na tržištu rada.“
Glas javnosti /B09S