HRVATI SU POKATOLIČENI SRBI! Tvrdnja hrvatskog istoričara koja će mnoge naterati da se zamisle
Autor: Glas javnosti
Institut za antropološka istraživanja u Zagrebu nedavno (2015-216) je potvrdio da Hrvati vode poreklo od Srba i tu se više nema šta dokazivati. Sada je na ljudima da to prihvate….
Ovih dana pažnju javnosti privukla je izjava uglednog hrvatskog istoričara mlađe generacije Tvrtka Jakovine hrvatskoj televiziji, da su Srbi 1918. godine spasli Hrvate i da Hrvatska, da je Srbi nisu prihvatili u zajedničku državu, danas ne bi postojala. Jakovina je rekao i da bi u tom slučaju „takozvani Hrvati iz Zagreba i Zagorja bili mađarska provincija, a ostatak katoličkog stanovništva iz Dalmacije,Slavonije, Like i BiH – ono što i jesu – Srbi katolici“.
Izgleda da Jakovina više nije mogao da izdrži pritisak fantastičnih tvrdnji o velikohrvatskoj prastaroj istoriji, pa je javno progovorio o suštini i karakteru hrvatske nacije.Njegove stavove o značaju koji je za Hrvate imalo stvaranja zajedničke države sa Srbima potvrđuje izjava istaknutog hrvatskog političara Ante Pavelića starijeg (Zubara) iz decembra 1918. godine, kada je za hrvatsku državu napisao da bi bez jugoslovenskog ujedinjenja Hrvatska obuhvatala tri do četiri županije oko Zagreba (zagrebačku, varaždinsku i križevačku).
Od malobrojnog preživelog hrvatskog plemstva, od Čeha, Slovaka, Nemaca i Mađara koji su doseljeni u 18.i 19. veku, živeli u centralnoj Hrvatskoj (najviše Gorskom Kotru), od Slovenaca iz Severozapadne Hrvatske (zagoraca) i većinskih Srba katolika počeli su stvarati hrvatsku naciju koje je ime dobila po plemenu koje je ovde nekad davno živelo. Oko 80 posto novonastalog hrvatskog naroda činili su Srbi katolici.
Hrvati su u stvari Srbi, veštačka nacija, čiji je najveći dio nastao pokatoličavanjem Srba, dok je ostalo romansko-germansko-mađarska mešavina. Hrvati ni pre ni posle 1918. godine nisu imali svoju državu, a prvu su dobili proglašenjem „marionetske“ NDH 1941. godine.Potom su tu tvorevinu, podignutu genocidom nad milion Srba, utvrdili Tito i komunisti, a dovršili Vatikan i zapadne neoliberalne sile predvođene Nemačkom i SAD. Postojao je region koji se zvao Hrvatska, u vazalnom odnosu malo prema Ugarskoj, malo prema Habzburzima.
Dalmacija, Slavonija i Hrvatska su bile Austougarske provincije, pod habzburškom vladavinom.Prva Hrvatska država je nastala raspadom Jugoslavije, ako ne računamo NDH 1941-1945.Hrvatska kao deo Ugarske u 13. veku je tada bila jedan mali prostor u zaleđu Zadra i Splita.
Iz popisa stanovništva u Austriji, odnosno Austro-Ugarskoj i to iz: 1850., 1860, 1870., 1880., 1890., 1900. i poslednjeg popisa iz 1910. se neoborivo i neporecivo uviđa da je postojala srpska etnička većinska procentualna zastupljenost u stanovništvu pokrajina u sastavu današnje Republike Hrvatske: Slavoniji, Maloj Vlaškoj (Maloj Srbiji), Baniji, Kordunu, Lici, Gorskom Kotaru, Ravnim Kotarima, Dalmaciji, Dubrovniku, Boki Kotorskoj i, čak, u Istri!
Stanovništvo Istre je do početka sedamnaestog stoleća bilo srpsko i pravoslavno. Po austrijskom popisu iz 1850. godine Srbi su dominirali u Istri, Kvarnerskim ostrvima i tačno se zna da ih je bilo 134.555, dok se u tom popisu Hrvati uopšte ne pominju i vodili su se pod kategorijom Srba rimokatoličke vere.Cela današnja Slavonija zvala se Raškom (Rackom, Srpskom).Na karti Ugarske (Theatrum Europeum iz 1701) zapisani su Racka (Srpska) i Raci (Srbi) između Drave i Save ka zapadu od Srema.O tome svedoče brojne geografske karte (na primer Joannesa Janssoniusa, karta „Raške“ iz 1636), dok je Slavonija bila predeo oko Zagreba, a južno od „slavonske Raške“ je Bosna.Na karti Ugarske iz 1701.
Ljudevit Gaj: Hrvati su prisvojili srpski jezik kao svoj
Srbi većina između Drave i Save. Slavonija, Srem i Banat za Turke „austrijska Srbija“.Do 1918. celo područje Boke pripadalo je Dalmaciji. Prema austrougarskom popisu iz 1850. godine u Dalmaciji je bilo 330.000 Srba rimokatolika i 70.000 pravoslavnih Srba, bez pominjanja Hrvata. U Slavoniji je 250.000 Srba pravoslavnih i rimokatoličkih, bez pominjanja Hrvata.Evropski naučnici su u 19. veku naciju poistovećivali s jezikom, a istina je da u je u Srednjem veku u Dubrovniku, Dalmaciji i ostalim delovima Vojne Krajine bio u upotrebi samo srpski jezik — nikad Hrvatski. Ljudevit Gaj, Nemac poreklom, otvoreno kaže da su Hrvati prisvojili srpski jezik za svoj.
I Josip Juraj Štrosmajer to priznaje. Evo šta je Ljudevit Gaj pisao 1846. godine u listu „Danica“ br. 31: „Tako, na primer sav svet zna da smo mi književnost ilirsku podigli; tu nama još iz daleka nije na um palo ikada tvrditi da to nije srpski već ilirski jezik; već se ponosimo i hvalimo Bogu velikome što mi Hrvati sa braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo“.
U prošlom veku, za vreme austrougarske vladavine, izlazilo je 32 lista i časopisa pisanih ćirilicom.
U XVII veku čak i Vatikan je preduzimao štampanje ćirilskih crkvenih knjiga za vernike ćirilskog područja. Sada se to u Hrvatskoj sve više zaboravlja i ne priznaje kao istorijska istina. Zašto i posle nepopravljivih godina i vekova ne smemo znati istinu?
Da su istorijske činjenice temeljno negovane, a ne skrivane, od Hercegovaca, Dalmatinaca, Dubrovčana i ostalih na Balkanu, možda i ne bi bilo rata unutar iste krvi……„Istorija je niz laži sa kojima smo se složili.“-Napoleon Bonaparta….
Za linkove po Vikipediji i čišćenje stranica na internetu, hrvatska vlada je 2004. izdvojila početnih pet miliona dolara! https://kovceg.tripod.com/hrvati_nisu_istorijski_narod.htm
Dubrovnik najbolji primer odsrbljavanja
Dubrovački-kalendar iz 1897. godine nije čuo za hrvatski jezik! Od 11.177 stanovnika Dubrovnika njih 9.713 izjasnilo se da govori srpskim jezikom. Italijanski je koristilo 716, nemački 285, mađarski 384 stanovnika grada. Neki su se izjasnili da govore češki, slovenski, poljski i ruski, ali niko, ni jedan jedini stanovnik Dubrovnika, nije rekao da govori hrvatskim jezikom….Dubrovnik je verovatno najbolji primer da se ukratko prikaže proces odsrbljavanja. To je grad koji od postanka nije bio naseljen Hrvatima niti je ikad bio pod njihovom državnom vlašću, a danas je „napučen“ isključivo hrvatskim „pućanstvom“ i, dabome, nalazi se u Hrvatskoj. Stanovništvo sa prostora Dubrovačke republike je čak sve do početka 20. veka zadržalo srpski identitet.
Onome ko ne poznaje istoriju Dubrovnika, ali stvarnu, a ne falsifikovanu, zaista izgleda čudno da taj grad, ovakav kakav je danas, sa okolinom, pre samo stotinu i nešto godina nije imao gotovo nikakvih dodira sa hrvatstvom.To što su Dubrovčani ispovedali katoličku veru, kao i Hrvati, ne govori ništa o srodnosti Dubrovčana i Hrvata. U pitanju je priroda širenja katolicizma u srpskim zemljama; na jadranskoj obali i zaleđu. To je činjeno zahvaljujući dominaciji Vatikana, Venecije, Mađarske i Austrije u ovom delu Balkanskog poluostrva.U Dubrovniku je hrvatsko ime nepoznato sve do sredine 19. veka kad, posle pada Napoleona, nova sila u tom delu Jadrana, Austrija, u Dubrovniku i njegovom zaleđu (Konavle) nalazi katolike koji se, gle čuda, osećaju i izjašnjavaju kao Srbi.
https://kovceg.tripod.com/hrvati_nisu_istorijski_narod.htm
SKINI APLIKACIJU
