-Samo sam čula kada je zazviždalo i od tog trenutka moja kuća počela je da se ljulja. Moj suprug Mijo je odmah povikao izlazi iz kuće izgibosmo. U našoj maloj šupi bilo je sve što smo mi imali. Kola, traktori, sav alat i stoka nestali su u sekundi od jedne bombe koja je pala na naše imanje. Mislili smo da je taj naš mali objekat bio najsigurniji ali izgleda da nismo bili upravu – priseća se Ljubica
Njena komšinica Zora Perišić je u šestom mesecu trudnoće i još jednim malim deteom ratne dane provodila u svojoj kući iako je agonija trajala svakog trenutka.
-Moj krevet je bio pored kreveca za bebu i bukvalno sam noći provodila spavajući u odelu i gumenim opancima spremna da ako agresori krenu da bombarduju, budem sprema da bežim iz kuće sve zajedno sa spakovanom torbom. Toliki je strah bio u nama da smo konstantno pod tenzijom bili. Skrivali smo se nekada ispod brda, računajući da ispod njega bombe ne mogu da stignu – kaže Zora.
Mnogo besanih noći, straha, suza i jecaja Zora nikada neće zaboraviti taj trenutak kada su bombe pale na Kadinjaču nedaleko od njene kuće.
-Moja najveća sreća u životu bila je kada sam čula da na Kadinjači, vojska gde je bila smeštena, ujutru u pet sati počeo da puca pištolj, znala sam da je rat prestao – dodala je ona.
Perišići nakon 24 godine od NATO agresije, još uvek leče rane od posledica bombardovanja iako se vode time da su im glave na ramenima, posledice i dalje osećaju.
Glas javnosti/Rina
46 min