U Aleksandriji je provela sedamnaest godina u grešnom životu, predajući se bludu i razvratu. Nije to činila iz nužde, nego iz strasti i želje — nije naplaćivala svoje telo, nego je živela od prosjačenja i predivanja, sve samo da bi održavala svoj grešni način života.
Jednog dana, videvši grupu ljudi kako se ukrcavaju na brod ka Jerusalimu da prisustvuju prazniku Vozdviženja Časnog Krsta, i ona je pošla — ne iz pobožnosti, nego vođena požudom i željom za novim iskustvima. Tokom putovanja i po dolasku nastavila je svoj grešan život.
Kada je želela da uđe u hram Vaskrsenja Hristovog, da se pokloni Časnom Krstu, nevidljiva sila ju je zadržavala i nije joj dozvoljavala da pređe prag svetinje. Tada je, prvi put posle mnogo godina, shvatila grešnost svog života. Pogledala je u ikonu Presvete Bogorodice na zidu i gorko zaplakala, moleći se Majci Božijoj da joj dozvoli da uđe i pokloni se Krstu, obećavši da će potpuno promeniti život.
Čim je to izgovorila, nevidljiva prepreka je nestala i ona je ušla u hram. Nakon molitve, otišla je do ikone Bogorodice i ponovo se pomolila. Tada je čula glas:
"Ako pređeš Jordan, naći ćeš istinski mir."
Odmah je napustila Jerusalim, kupila tri hleba i otišla u pustinju preko Jordana. Tamo je provela 47 godina u najstrožem podvigu: bez doma, bez ljudskog kontakta, hrane, odeće i zaštite. U početku ju je mučila strast, glad, žeđ, uspomene i grešne misli, ali se borila sa svime uz post, molitvu i suze. S vremenom je Bog nagradio njenu veru i pokajanje. Postala je slobodna od strasti, i zadobila duhovne darove — proroštvo, uvid u tuđe misli i sposobnost da hoda po vodi i levitira dok se moli.
Godine 431, starac Zosima, monah iz manastira u Palestini, povukao se u pustinju za vreme Velikog posta, tražeći dublji podvig. Tamo je susreo Mariju, koja je bila gotovo potpuno naga, ispijena, ali svetla licem i puna duhovne snage. Isprva je bežala od njega, ali mu je kasnije prišla i ispričala mu ceo svoj život, uz molbu da je pričesti sledeće godine na obali Jordana.
Zosima je bio zadivljen njenom svetošću. Sledeće godine je doneo Svetu Tajnu, a Marija je prešla Jordan hodajući po vodi, pričestila se i zamolila ga da dođe opet sledeće godine.
Kada je Zosima treće godine došao na isto mesto, zatekao je njeno beživotno telo, sa porukom u pesku:
„Oče Zosime, sahrani ovde telo grešne Marije. Upokojila sam se odmah nakon pričešća, 1. aprila.“
Zosima je, uz pomoć lava koji je iskopao raku, sahranio svetu pokajnicu.
Sveta Marija Egipćanka se smatra uzorom pokajanja. Njeno žitije se čita u crkvama u toku Velikog posta, posebno u petoj nedelji, kao snažan podsetnik da nijedan greh nije nepovratan i da je Božje milosrđe beskrajno.
Njen dan se praznuje 1. aprila (14. aprila po gregorijanskom kalendaru), a u petu nedelju Velikog posta se crkveno obeležava njeno sećanje.
Glas javnosti