DAN KADA JE POČEO LOV NA SRBE U BIH: 'Poneli smo čak i MRTVE da komšijama ne smetaju'

Na današnji dan, pre 29 godina održan je referendum o izdvajanju Bosne i Hercegovine iz Jugoslavije, tj. proglašenju nezavisnosti ove Socijalističke federativne republike. Referendum je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine. Srbi u Bosni ovaj dan pamte kao dan kada je počeo lov na Srbe u Bosni u Hercegovini. One koji su zaboravili, podsećamo kako je počelo.

1. mart - Dan kad je počeo lov na Srbe u BiH

Za mene je 1. mart 1992. dan kad su ubili dijete u meni i kada je počeo lov na sve srpsko u Sarajevu i okolini, a kasnije i širom Bosne i Hercegovine.

Dobro se sjećam tog dana. Vraćeni smo iz škole, barikade su postavljene i televizor se ne gasi. Telefon stalno zvoni, svako se za svakog raspituje i svi govore da počinje rat. Nekako sa prvim marakom, stari je otišao na sprat gdje se zadržao desetak minuta. Odlučio sam da vidim šta radi i polako sam se prikrao poluotvorenim vratima spavaće sobe. Provirio sam i vidio starog kako pokušava da rasklopi pušku. Gledao sam ga nekoliko minuta i na kraju upitao:
- "Hoćeš da je ja rasklopim?"
Stari podiže glavu i poče nijemo da gleda u mene, sigurno nekih pola minute, te reče:
- "Znaš li je rasklopiti'?"
A ja sav sretan rekoh: - "Pa, bolan tata svaki dan ih u kasarni rasklapam."
On nekako tužno otpuhnu i reče: "Znam da znaš, svaki si dan s vojskom, otkako si prohodao."
Zgrabio sam je i rasklopio u tren oka, a kako da je ne rasklopim kad sam ih do tada na poligonu kasarne, koja se nalazila 50 metara od moje kuće, rasklopio na hiljade. Posebno onim lijenim vojnicima, što smo im mi dječaci čistili oružje. Kad smo završili stari reče:
- "Znaš Bojane, počinje rat i molim te počni me slušati'. Nemoj nikog izazivat' i molim te mani se priče o ratu i Srbima kad si s drugom djecom. Znaš da smo sami ovdje i moramo se pazit'. Ako bude pucanja budi spreman da sa mamom i bratom pretrčiš u kasarnu, a ja, đed i baba, polako ćemo za vama. Noćas ja i đed dežuramo, vi spavajte, a ti po danu dežuraj".
A ja se nekako brecnuh i upitat starog: "Što dežuramo?"
Tata se uozbilji i reče: "Da nas ne ubiju i ne zarobe, vidiš da su danas ubili čovjeka jer je Srbin. Molim te, počni slušat' Bojane, ovo nije igra. A sad idi u sobu sa bratom i nikom ni riječ o ovom večeras".

Otišao sam, ali sav okamenjen i u ušima mi je samo zvonilo, da nas ne ubiju i ne zarobe. Prvi put sam pomislio, da bi nas komšije mogle poubijati. Obuzeo me strah od te pomisli. Strašan strah se ponavljao svake večeri, narednih dva mjeseca. A danju sam od tog straha nekako bio oslobođen i čim bih otvorio oči, gledao bih prema kasarni, jer nekako sam osjećao sigurnost kad vidim vojsku.

Nekako od te noći kad smo rasklopili pušku, prestale su sve igre u komšiluku. Ubili su nam i psa, da lakše prilaze kući. A onda je na Đurđevdan 1992. godine tata poslao mene, brata i mamu u izgbjeglištvo. Tata, đed i baba su ostali kući. Poslje prvog pretresa kuće, tata je pobjegao u kasarnu i izašao sa vojskom. Vidjeli smo ga kad je došao na nekoliko dana, da nas iz Budve premjesti u Pančevo kod kumova, nakon čega se vratio u Hadžiće, da ratuje.

A mi smo ostali do septembra, te grdne 1992. i onda smo se vratili u Hadžiće. Babu i đeda smo razmijenili u decembru 1992. godine, jer tata i đed Gavro su našli neke muslimane i dali ih za babu, đeda i strinu Koviljku. Đeda smo u stan unijeli u ćebetu. Nije mogao da hoda, jer je bio izmučen glađu u muslimanskim kazamatima. Njemu su tada bile 74 godine i bio je starac, ali to komšijama nije puno značilo. On je bio pravoslavni Srbin, a kao takav nije mogao biti slobodan čovjek, u suverenoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini, baš kao u vrijeme NDH.

Baba je bila sva isprepadana od skoro svakodnevne torture, a i ona je bila u zatvoru nekoliko dana. Kad su je pustili, u kući je našla muslimansku porodicu iz Foče, pa je od svog imanja koje nije bilo malo, imala samo jednu sobu. Pričala je koliko se isprepadala kada su komšiju Špiru zaklali mudžahedini, koje su naše komšije doveli iz islamskih zemalja da čine zla Srbima. Pričala je o noći kad su silovali komšinicu Anđelku, dok su njenom sinčiću Goranu držali pitolj u ustima i da je dijete bolesno od te noći. Pričala je i kako se naspavala samo jednu noć u zatvoru, koji je bio zatvor za Srbe i koji je bio u našoj školi.

Preživjeli smo zajedno u Hadžićima najstrašniji rat, kakav su samo okusili Srbi u Sarajevu i možda Rusi i Čečeni u Groznom. Preživjeli smo puškaranje, snajpere, brovinge, granatiranje iz svega i svačega, od strane komšija muslimana do UN snaga za brze intervencije, pa i bombardovanje NATO pakta u kojem su na nas bacali bombe i tone osiromašenog uranijuma, od kojeg smo ponijeli smrt gdje god da smo pošli. Preživjeli smo rat bez hrane, struje i vode. Preživjeli smo i nisu nam rova uzeli. A mi smo sve dali za Republiku Srpsku i otišli na sve krajeve svijeta, jer nismo imali više šta da damo. Ponijeli smo čak i mrtve da komšijama ne smetaju i samo da nas ne gone više, te da ostanemo pravoslavni Srbi.

Da ne budemo kao naše komšije, što vjeru promjeniše pa nas sad zbog nje gone i ubijaju i kojima su svi bolji od nas, pa čak i Talibani sa Istoka. Preživjeli smo i onu noć 1995., kad su nas prodali, pa i onu kad smo krenuli u izbjeglištvo februara 1996. godine, pa kolektivne smještaje i redove za hranu na kazanima.

Preživjeli smo sve laži o našem narodu. Preživjeli smo sve i svašta, mi Srbi, u svim našim zemljama. Preživjećemo i Bosnu i Hercegovinu ovakvu kakva je. Jednostavno, da nam djeca ne bi pamtila dane kakve mi pamtimo i da nam se istorija ne bi ponovila. A kome je do tog dana u kojem je počeo lov na Srbe u BiH, nek ga slavi na svoju čast. Mi Srbi imamo šta slaviti iz duge nam istorije. Imamo mi dana u kojim o junaštvu pričamo, u kojima smo gradili Carstva i na zemlji i na nebesima.

Bojan Vegara, 01. mart 2019. 

(Glas javnosti)

SKINI APLIKACIJU