Aleksandar Dugin na parastosu svoje ćerke: Oproštajni govor za svoju ćerku

Otac novinarke i filozofa Darje Dugine, ruski filozof i analitičar Aleksandar Dugin, održao je oproštajni govor prije sahrane svoje ćerke, koja je tragično poginula od posljedica podlog terorističkog napada ukrajinskih specijalnih službi.

Tokom direktnog prenosa TV kanala Carigrad omogućeno je da se čuje i podeli ceo tekst govora Aleksandra Dugina:- Želio sam da odgajam svoju ćerku onako kako ja vidim ideal čovjeka. Prije svega, ovo je vjera, ona je cijelo detinjstvo provela u pravoslavnim kampovima, išla u crkvu. I to je važno, ali želio sam da i ona bude inteligentna pravoslavna osoba, pa smo je njena majka i ja savjetovali da postane filozof i ona je to postala.

Ne mogu da kažem da li je kao filozof bila duboka. Ali pokušala je da ide u tom pravcu. Sada će se možda otkriti nešto što nismo vidjeli, nismo primijetili.
I od djetinjstva, njene prve riječi, kojima je, naravno, nismo mi učili, bile su „Rusija“, „naša država“, „naš narod“, „naša imperija“. I tako je postala tako savršena. Prolazeći kroz teška iskušenja, postala je mnogo bolja od nas samih.
U našoj porodici je oduvijek bilo, od samog početka: moraš postati bolji, moraš postati viši od sebe, moraš postati hrabriji, moraš postati pametniji, moraš postati savršeniji. Nismo je hvalili, a to joj je nedostajalo. Rekli smo: ovo je mana, budi bolja, budi bolja, budi viša. A možda smo i pretjerali.

Nije imala straha, zaista. A kada sam posljednji put razgovarao sa njom na festivalu Tradicija, rekla mi je:

"Tata, osećam se kao ratnik, osećam se kao heroj, želim da budem takva, neću drugu sudbinu, želim da budem sa svojim narodom, sa svojom zemljom, želim da budem na strani sile svjetlosti, to je najvažnije."

U svom poslednjem predavanju, na kome sam bio pored nje, rekao sam da je istorija bitka svetlosti i tame, Boga i njegovog protivnika. Čak je i naša politička situacija, naš rat u Ukrajini, ali ne sa Ukrajinom, takođe dio ovog rata. Svjetlost i tama. Ni manje ni više. A kada smo odlazili, minut prije njene smrti, smrti koja se desila pred mojim očima, začula se pesma Akima Apačeva „Demoni su sahranjeni u Azovstalju“. Htjela je da je sasluša, ali smo otišli ​​ranije. To ništa ne bi promijenilo. 

Smisao njenog života je ono što je vidno, ona je bila smislena, teška, uprkos tome što je bila skoro djevojčica, skoro da nije živjela ni trideset godina, otišla je, ali se kretala linijom ove logike, koja je postala njena logika. I zato sam veoma zahvalan i dirnut – nisam mislio da je tako poznata i da se prema njoj tako odnose.
Ona je bila ono o čemu je pričala. Koliko dvoličnosti u našem životu, koliko kukavičluka, ali ona nije bila takva, bila je cijela, tako je vaspitana, a njen put je neka vrsta nevjerovatnog argumenta, najstrašnijeg, možda najčudovišnijeg, srceparajućeg argumenta o njenoj ispravnosti. Tako treba da bude. Ona ne bi željela drugu sudbinu, drugačiji život.

Voljela je slavu, koja joj je nedostajala, bila je malo hvaljena. I sada, kada joj je predsjednik dodijelio Orden za hrabrost, osjećam koliko je srećna, kako kaže: Vidiš, tata, kako sam ja dobro radila, a šta si ti rekao. Znate, voljeti slavu zbog njene dobre strane – šta je loše u tome, ako je sve to radi svjetlosti. Ni za šta drugo. Ako si se ponudio na oltar svoje zemlje, svoje vjere, svoje istine, šta je onda loše u tome, ako ti se odaje priznanje, tako je ispravno.
Žao mi je, ne mogu da govorim, samo sam vam veoma zahvalan, zahvalan sam svima, svim našim ljudima, nisam ni slutio da može tako biti, svima koji su došli, i svima koji su se odazvali, svima koji su pisali. Ispostavilo se da nisam znao ko mi je najbliži i ko je blizak prijatelj drugima.

Izvinite, mislim da je poslednje što želim da kažem da je za nju život imao smisao, smisao je za nju bila najvažnija komponenta i da je živjela u skladu sa tim smislom. A da je ovo pogodilo nekoga, njena tragična smrt, njena ličnost, njen integritet, onda bi ona imala jednu želju: ne sjećajte me se, ne veličajte me, borite se za našu veliku zemlju, branite našu vjeru, naše sveto pravoslavlje, volite naš ruski narod; jer je ona ginula za narod, umrla je za Rusiju na frontu, a taj front je i ovdje. Ne samo tamo – ovdje, u svakom od nas.

A najveća cijena se može opravdati samo najvišim dostignućem, pobjedom. Živjela je za vrijeme pobjede i umrla je za vrijeme pobjede. Naša ruska pobjeda, naša istina, naše pravoslavlje, naša zemlja, naša država.
Rodbina, kolege, kao i aktivisti došli su da isprate Darju Duginu na njen poslednji put.

SKINI APLIKACIJU