Bilo je, navodi naš sagovornik, obećanja koja su, kako se pokazalo, bila lažna, verovatno data samo zato da bi se ogorčeni radnici, koji su protestovali na Andrićevom vencu i ispred zgrade Vlade Srbije i obraćali se medijima, makar na neko vreme primirili, a čak mu je, navodi, rečeno da ima pritisaka "odozgo" da se radnicima ništa ne da.
Priča počinje daleke 1990. godine, kada se PIK Zemun odvojio od Poljoprivrednog kombinata Beograd u čijem je sastavu do tada bio.
– Od tada do 2015. godine, kada je preduzeće otišlo u stečaj, prodato je oko 2.000 hektara društvenog zemljišta koje je bilo u vlasništvu PIK Zemun, a novac od prodaje stavljan, kako se sumnja, na privatne račune. Nema zemlje, a nema ni para na računu preduzeća od prodaje zemljišta. U tome su, sumnja se, učestvovali svi direktori, sem jednog. Obraćao sam se u vezi sa tim i tadašnjem predsedniku Slobodanu Miloševiću, ali konkretan odgovor nisam dobio – kaže Ristić.
Za radnike PIK Zemun prava golgota počinje 26. jula 2005. godine kada je svih 254 radnika dobilo otkaze, a na osnovu sporazuma o prestanku radnog odnosa njima su iz imovine preduzeća umesto otpremnine date njive od po 50 ari u naselju 13. maj, u katastarskoj opštini Batajnica, s tim što su 22 radnika, koja nisu pristala na tu opciju, dobila otpremninu u novcu – 200 evra po godini staža.
Foto: Privatna arhiva
Ubrzo potom, zbog funkcionisanja firme u kojoj su ostale farme muznih krava i oko 2.000 hektara zemlje, 97 bivših radnika bliskih tadašnjem direktoru sklopilo je ugovor o ponovnom zaposlenju na neodređeno vreme i oni su ostali da rade do odlaska firme u stečaj oktobra 2015. godine, kada dobijaju otkaze, uz otpremninu od 200 evra po godini staža, kaže naš sagovornik. Još desetoro njih je vraćeno na određeno vreme, na godinu ili godinu i po, a prilikom odlaska firme u stečaj dobili su po tri prosečne plate kao otpremninu. Svih 107 je tom prilikom vratilo njive koje su ranije dobili na ime otpremnine.
Preostalih 147 radnika prolazi kroz golgotu. Naime, njih su stečajni upravnici tužili Privrednom sudu Beograd koji je 2018. godine presudio da se sporazumi o prestanku radnog odnosa i dodeli katastarskih parcela, koji su potpisali sa PIK Zemun, proglašavaju ništavim i bez pravnog dejstva. Radnici su se, ali bezuspešno, žalili Privrednom apelacionom sudu, koji je potvrdio prvostepenu presudu.
Goran Ristić, foto: Glas javnosti
Žalili su se i Vrhovnom kasacionom sudu, koji šalje odgovor da to nije u njegovoj nadležnosti, jer je vrednost pojedinačnog spora manja od 40.000 evra. Obratili su se potom, nastavlja priču naš sagovornik, Ministarstvu privrede i od tadašnjeg državnog sekretara Miluna Trivunca dobili odgovor da nisu nadležni, već da se obrate Agenciji za licenciranje stečajnih upravnika (ALSU) i Agenciji za privatizaciju koja im je odgovorila da vršilac dužnosti direktora PIK Zemun nije imao pisanu saglasnost te Agencije da podeli njive radnicima. Iz ALSU je odgovoreno da to pitanje nije u njihovoj nadležnosti, već da se obrate stečajnom upravniku.
– Sve je to bilo samo kupovina vremena sa njihove strane i produžetak naše agonije – konstatuje Ristić.
Deo tih manipulacija i agonije je, dodaje, pokazujući gomilu dokumenata, nastavak obraćanja radnika drugim institucijama.
– Pisali smo i predsedniku Aleksandru Vučiću. Šef njegovog kabineta Ivica Kojić me je pozvao na sastanak kome su, pored Kojića, prisustvovali i tadašnja ministarka privrede Anđelka Atanasković i državni sekretar Dragan Stevanović. Ja sam podsetio na obećanje koje je prethodni ministar Goran Knežević dao nama radnicima da će svako od nas dobiti po 15.000 evra, koliko je tada vredela njiva, plus zatezne kamate. Kojić mi je rekao da će tako i biti, da će ta sredstva biti predviđena rebalansom budžeta i da će me on povezati sa ljudima koji će to sprovesti. Međutim, posle tog sastanka, on nije odgovarao na pozive, što me navodi na zaključak da je i sve to bila laž i šibicarenje – kaže Goran Ristić.
Pisali su, dodaje, i tadašnjoj predsednici Vlade Srbije Ani Brnabić iz čijeg kabineta su dobili odgovor da to pitanje nije u njihovoj nadležnosti, i da su ga prosledili Ministarstvu za rad, Ministarstvu pravde i Ministarstvu privrede. Iz prva dva ministarstva radnicima su odgovorili da ta ministarstva nisu nadležna, a iz Ministarstva privrede je stigao odgovor da radnici treba da se obrate stečajnom upravniku i Agenciji za licenciranje stečajnih upravnika, iz koje su ih takođe uputili na stečajnog upravnika preduzeća Vasilja Vasiljevića.
– Vasiljević, kome sam se obraćao i nekoliko godina ranije, napomenuo je da smo ranije podneli prijave potraživanja i da je te prijave osporio ili odbacio. Rekao mi je “ne mogu nikako da vam pomognem, pritiskaju me odozgo da vam ništa ne dam”. Pitao sam ga ko je taj odozgo, ima li on ime i prezime, na šta je odgovorio: “Nemoj me, molim te, još i ti pritiskati i stajati na muku, dosta je i to što me oni odozgo pritiskaju, ali čućemo se posle Božića”. Evo, Božić je prošao, nije mi se još javio – priča naš sagovornik.
U međuvremenu su, dodaje, radnici saznali da je Četvrti opštinski sud naložio geodetskom zavodu u Beogradu da se izvrši upis svojine nad pomenutim njivama i to za svakog radnika pojedinačno, tako da su radnici sada suvlasnici, a PIK Zemun i Knez Agrar vlasnici tog zemljišta.
Ranije su, navodi Ristić, radnici predlagali predsedniku Srbije i bivšoj predsednici Vlade, kao i sadašnjem premijeru, da vrate sporne njive u zamenu za placeve površine 5 ari za svakog radnika u naselju Plavi horizonti u Zemun Polju, ali je taj njihov predlog odbijen.
– Sada tražimo da nam država ili PIK Zemun u stečaju isplati po opštinskoj ceni tih 50 ari, a to je 1.300 evra po aru, odnosno 65.000 evra po radniku, sa zateznim kamatama od 2005. do 2015. godine. Pozivam i javno tužilaštvo da se oglasi, posebno kada se radi o nezakonitoj prodaji pomenutih 2.000 hektara društvenog zemljišta PIK Zemun – kaže Ristić.
Naš sagovornik pita kome su 2023. godine prodata 583 grla stoke PIK Zemun čija je početna cena iznosila svega 58 miliona dinara. Pita, takođe, kada će već jednom biti rešen konačan status PIK Zemun koji je u stečaju i postupku restrukturiranja, jer bez toga radnici ne mogu da ostvare svoja prava koja su im, kako tvrdi, oduzeta nakaradnim i naručenim presudama.
– Izmanipulisani smo, namagarčeni, obespravljeni, ogorčeni, prevareni. U međuvremenu je oko trećina radnika preminula, ne dočekavši rešenje problema. Neki radnici su otišli u penziju i primaju male penzije, svega oko 300 evra, a mnogo ljudi je bolesno, osiromašeno, bez zaposlenja... Nemaju para za branioca koji bi ih zastupao pred nadležnim institucijama – kaže za Glas javnosti predstavnik radnika Goran Ristić.
Glas javnosti