Glas Javnosti

Hoće li Nebojša Stefanović podeliti sudbinu Aleksandra Rankovića?

Lični stav
Autor: Glas javnosti

Pitanje iz naslova možda deluje neprimereno, ali ako se bolje pogleda, između ove dvojice političara postoji više sličnosti nego što to na prvi pogled izgleda. 

Ono što ih spaja je rukovođenje moćnim aparatom policije (s tim što je Ranković vodio  tajnu, a Stefanović "javnu" službu) , pozicija broj dva u nomenklaturi vladajuće partije i život u senci neprikosnovenih lidera sa kojima ih je spajala i kumovska veza. I sunovrat može biti zajednički za obojicu, odnosno i jedan i drugi dolaze na tapet zbog afere koja je vezana za prisluškivanje.  Njihov put do političkog vrha bio je vrlo različit, ali se kriva na dijagramu uzdizanja i uzimanja skoro neograničene moći kod obojice zaustavila skoro na identičnoj liniji.

Ranković je svoju poziciju izborio još za vreme rata kao jedan od najbližih Titovih saradnika, tako da mu je put prema najuticajnijim funkcijama bio otvoren. Bilo gde da se nalazio, na položaju potpredsednika Jugoslavije ili na čelu svemoćne UDB-e, pokazivao je neupitnu lojalnost i poslušnost prema svom vrhovnom komandantu.  Njegov pad označen je na brionskom plenumu prvog jula 1966. a kompletna jugoslovenska javnost u šoku je slušala o sukobu dva najmoćnija političara tog vremena i o padu do tada popularnog Leke. Treba istaći da u vreme bez interneta, društvenih mreža i sa retkim televizorima nije bilo drugog izvora informisanja osim zvaničnih saopštenja koje je narod primao kada je stvar već bila završena. A saopštenje je bilo kratko, birokratski suvo i nije ostavljalo mesta za sumnju i diskusiju:

" Prihvata se ostavka koju je drug Aleksandar Ranković podneo na funkciju člana CK SKJ  i Izvršnog komiteta Centralnog komiteta i prihvata se da podnese ostavku Saveznoj skupštini na funkciju potpredsednika republike, jer je njegova politička odgovornost za rad organa državne bezbednosti takva da na ovim funkcijama više ne može ostati".

Kratko, jasno i, pre svega, efikasno. Aleksandar Ranković je smenjen sa svih dužnosti, povukao se u anonimnost i do kraja života nije ni reč progovorio o okolnostima koje su ga koštale karijere i mesta koje mu je obećavalo da bude naslednik svemoćnog Josipa Broza.

Da li se ovde završava svaka sličnost Stefanovića i Rankovića, ili, možda, tek počinje? Da li će čovek broj dva vladajuće partije u Srbiji pristati da se povuče u anonimnost ili će se boriti do kraja? Zašto, uopšte, govorimo o kraju relativno mladog, perspektivnog i moćnog političara? Razloga je puno, ali da krenemo od početka.

Nebojša Stefanović karijeru je započeo u Srpskoj radikalnoj stranci, a njegov razvoj i patronat nad karijerom  preuzeo je tadašnji generalni sekretar SNS, Aleksandar Vučić. Njihova bliskost datira još s početka ovog veka, a prvi izlazak Stefanovića u javnost desio se 2005. godine, kada se telefonom javio u emisiju "Utisak nedelje" predstavljajući se kao "Nebojša iz Beograda" i iskoristio minut ili dva da pročita napisane hvalospeve svom mentoru i prijatelju koji je tada vodio trku za gradonačelnika Beograda. Može se reći da je "Nebojša iz Beograda" bio prvi bot u istoriji, odnosno preteča svih botova.

Linija njegove karijere ide uzlaznom putanjom, on prati Vučića u formiranju Srpske napredne stranke i uskoro dobija vrlo važne funkcije. Pored toga što je potpredsednik vlade, od 2014. obavlja dužnost ministra unutrašnjih poslova, a nalazi se i na čelu uticajnog gradskog odbora Beograda vladajuće partije.

Međutim, od samog početka meteorskog uspona, Nebojšu iz Beograda prate afere koje kao čičak ne mogu da se odlepe od njega, bez obzira na sve. Počelo je sa sumnjom o kupovini diplome Megatrend univerziteta i plagiranjem doktorske disertacije, nastavilo se skandalom oko prodaje oružja iz "Krušika" gde je njegov otac označen kao jedan od ključnih ljudi, zatim sledi afera "Jovanjica" na čijem je imanju otkrivena velika plantaža marihuane, a najnoviji teret na leđima Stefanovića je prisluškivanje predsednika Vučića. Sve se to dešava u vreme dok je on obavljao funkciju ministra policije i javnost je sve više postavljala pitanja kako je moguće da on ništa nije znao o tome i, ako jeste, kakva je njegova uloga u svemu.

Oni bolje upućeni tvrde da tihi rat između njega i Vučića traje prilično dugo i da je na delu bilo ispipavanje snaga i priprema za otvoreni sukob. Bilo je evidentno da je Stefanović stvorio svoj krug vernih saradnika pre svega u policiji i u Gradskom odboru SNS i tu utvrdio svoju moć preko koje je povremeno i diskretno pokazivao mišiće i davao do znanja da neće biti lak plen. Indikativno je to što je uvek kada bi se osetio ugroženim u javnosti osvanula neka fotografija koja je delovala kompromitujuće po jednog od članova Vučićeve porodice, a to je posebno došlo do izražaja od pre izvesnog vremena kada je sa radom počeo jedan tabloid za koji se priča da je pod njegovim direktnim uticajem.

Iako se u dobro obaveštenim krugovima odavno šuška o tome da je na redu otvoreni sukob, naročito nakon Stefanovićeve posete Americi, do sada njegovo ime nije eksplicitno pomenuto u kontekstu glavnog krivca za velike afere, ali izgleda da se situacija rapidno menja na njegovu štetu. Evidentno je da je sednica Predsedništva SNS održana bez njegovog prisustva, a sve je izvesnije da se za najvažniju funkciju u gradu priprema Aleksandar Šapić sa čijim bi dolaskom svi Stefanovićevi ljudi bili prosto počišćeni. Prisluškivanje, podaci o pripremi atentata na predsednika do kojih su službe došle, njegovi razgovori sa zvaničnicama američkih bezbednosnih službi, hapšenje vođa i članova određenih kriminalnih organizacija, saslušavanja najbližih saradnika u policiji i njihova smena...sve to steže obruč oko Nebojše Stefanovića  i dovodi u pitanje njegovu dalju političku karijeru.

Optužbe sa kojima se suočava i sa kojima će se uskoro suočiti isuviše su teške da bi se preko njih prešlo i evidentno je da njemu ostaju dve solucije. Jedna je da se povuče sa funkcije ministra odbrane koju obavlja od junskih izbora, a na koju je došao na insistiranje Amerikanaca koji su jasno dali do znanja da žele i dalje da ga vide u vladi, a druga je da upotrebi sve resurse koje je do sada sakupio i bori se za mesto prvog čoveka partije i države.

Ostaje da se vidi da li će se obračun sada već izražene dve struje u SNS dogoditi na sednici Glavnog odbora koja je zakazana za april ili maj, ili će se sve desiti mnogo ranije, već ovih dana.

Realno gledajući, za njega je mnogo pametnije da se povede primerom Aleksandra Rankovića i završi političku karijeru zadovoljan time što će ostati na slobodi i bez odgovornosti za brojne i ozbiljne afere. Kao što ni Ranković u onom trenutku nije imao ni promil šanse da zameni Tita, tako ni Stefanović sada nema nikakvu mogućnost da politički ugrozi Aleksandra Vučića, ma koliko ta želja bila velika. Naime, jasno je da Vučić ima veći rejting u javnosti nego cela stranka i da bi aspiracija ka njegovom mestu od strane bilo kog od njegovih saradnika bila ravna političkom samoubistvu.

Međutim, bez obzira na prilično komotnu poziciju pred predstojeće izbore, Vučić mora da uradi jednu stvar ukoliko želi da zadrži apsolutnu premoć nad opzicijom i zadobije još veće poverenje naroda. Došlo je vreme kada mora da se obračuna sa "mangupima u svojim redovima" na odlučan, drastičan i beskompromisan način. Ovde se ne radi samo o Stefanoviću, mada je njegova odgovornost zbog funkcije koju je obavljao najveća, već i o ostalim koji su se sakrili ispod komotnog šinjela vladajuće partije i odatle hrane svoju sujetu i ambicije.

Što pre dođe do značajne i evidentne čistke onih koji su umislili da su nedodirljivi, to će i naše društvo moći da lakše krene napred.

(Glas javnosti)

SKINI APLIKACIJU

glas javnosti android
glas javnosti IOS


POVEZANE VESTI




KOMENTAR