Glas Javnosti

Slobodan Milošević iz Haga: Nikakav zemunski klan nije postojao dok sam ja bio predsednik (136.deo)


Autor: Glas javnosti

Da na trenutak, u feljtonu Glasa javnosti, zastanemo sa iskaza dr Vojislava Šešelja u Hagu pred istražnim sudijom Posebnog odeljenja Okružnog suda u Beogradu Vučko Mirčić na optužbe da je umešan u atentat na predsednika Vlade Srbije dr Zorana Đinđića...

Sličan razgovor je avgusta 2003. sa istražnim sudijom i tužiocem iz Beograda, oko njegove navodne umešanosti u ubistvo Ivana Stambolića i u atentat na Vuka Draškovića u Budvi...?!

 

                             *****

Slobodan Milošević je iz Ševeningena, 17. avgusta 2003. godine, posle razgovora sa tužiocem i istražnim sudijom iz Beograda, koji su odbili da njegovo svedočenje bude javno objavljeno u Srbiji, uputio svojeručno ispisano obraćanje javnosti medijima, koje su objavile "Večernje novosti", nedeljnik  "Svedok" i pojedini mediji u regionu...

Optužili su me marta 2001. za izmišljene krivice, samo da bi mogli da me uhapse i izruče u Hag.

Sada, 2003.godine, nova optužba ima isti razlog. Hag. Samo, ovog puta razlog je da se pokuša da spreči, ili bar umanji, očigledan fijasko lažnog tribunala, koji služi kao sredstvo rata protiv naše zemlje i naroda. Ali, ovoga puta, za razliku od 2001. godine, paralelno su pristupili terorisanju i moje porodice, zločinačkim progonom moje supruge i sina. Taj zločin nad mojom suprugom i sinom vrši se isključivo zbog borbe koju ovde vodim.

Da apsurd bude veći (ali i njihova sramota), zločin se vrši nad jednom ženom, suprugom dugogodišnjeg šefa države, profesorom univerziteta i piscem deset knjiga, koje su prevedene na trideset jezika i rasute širom sveta, te ih niko neće moći da uništi ili sakrije kao svedočanstvo pisano u vreme jugoslovenske krize iz nedelje u nedelju, čiju je vrednost vreme potvrdilo, koje Miri služe na čast, a svima nama na ponos. Ne postoji nijedan intelektualac koji je više digao glas protiv rata, nasilja, primitivizma, eksploatacije, ropstva. Za mir, slobodu i ravnopravnost. I vrši se protiv jednog mladića koji je otvorena i čista srca odlučio da se sam probija kroz život, sopstvenim radom, pameću i sposobnostima, i sve činio da pomogne drugima i da njegov grad bude lepši i humaniji. Zločin se vrši nad dvoje ljudi koji su druge ljude zadužili samo svojom dobrotom i humanošću. Njihova jedina krivica je što su moja porodica.

Građani Srbije, i slobodoljubivi ljudi širom sveta, šalju mi izraze podrške i žele pobedu. Izgleda da samo režim u Beogradu navija za Haški tribunal to tako žustro da se ne libi ni terorisanja žene i dece. Rekao sam ovoj dvojici, koji su došli da me saslušaju, pet meseci posle mog javnog poziva, da samo kukavice napadaju žene i decu. Ništa sramnije do toga ne postoji. Politička, medijska, policijska kampanja koja se vodi protiv mene i moje porodice je najveća sramota koju je neka država mogla sebi da dopusti. Ta sramota, za sve njene učesnike, ali i za one koji je ćutke gledaju, postajaće sve veća kako vreme bude prolazilo.

U vezi sa "razlozima" iz kojih su istražni sudija i tužilac dolazili u Hag, da bude svakome jasno:

Nikada, ni ja ni moje okruženje, nije imalo veze ni sa kakvom kriminalnom grupom. Nikakav "zemunski klan" nije ni postojao dok sam ja bio predsednik. On je direktna posledica ponašanja sadašnje vlasti i uloge koju su grupe i pojedinci imali u izvođenju puča od 5. oktobra 2000. i njihove međusobne sprege.

Ni ja, niti bilo ko iz mog okruženja nije imao nikakve lićne kontakte niti poznavao bilo kog pripadnika JSO, popularno poznate kao "crvene beretke".

Verovao sam da se radi o elitnoj antiterorističkoj jedinici, kakvu ima svaka služba. I danas verujem da je najveći broj pripadnika te jedinice to i bio. Ko je među njima bio sa nekom kriminalnom prošlošću ili sklonostima, to svakako bolje zna sadašnji režim jer su upravo takvi upotrebljeni 5. oktobra.

Moja poseta centru u Kuli 1997. godine bila je protokolarne prirode i povodom svečanosti, na koju je moj dolazak bio isključivo gest pažnje prema Službi i njenom tadašnjem šefu Jovici Stanišiću, koga sam cenio kao profesionalca i čoveka koji je nastojao da svoj posao obavlja u skladu sa svojom funkcijom. To da je sve tamo za mene bilo novo i da je poseta bila protokolarne prirode, može ustanoviti svako ko tu traku sa posete pažljivo i u celini pogleda.

Oficira, koji mi je predao raport pred počasnim strojem jedinice, nisam poznavao. Sada je poznato da se zove Luković Legija. Kada je došao da me uhapsi marta 2001. godine, čak sam ga zamenio sa oficirom koji je prilikom moje posete Stanišića i mene prevezao džipom od upravne zgrade do vežbališta, koje su želeli takođe da mi pokažu.

Inače, ni danas ne bih mogao da se setim imena nijednog od oficira koji su mi u raznim prilikama, pred počasnim strojem, predavali raport. U to uključujem i komandante počasnih jedinica Garde Vojske Jugoslavije. Prvi put u svom životu razgovarao sam sa Lukovićem Legijom upravo kada je došao da me uhapsi 31. marta 2001. godine. S obzirom na to, tj. na činejnicu da do tada sa njim nikada nisam bio u bilo kakvom kontaktu, niti razgovarao, jedino delo koje sam bio u prilici da mu "naložim", bilo bi moje sopstveno hapšenje.

Jasno je, dakle, da oni koji su upotrebili ljude iz "crvenih beretki" za moje hapšenje (i druge koji su sa čarapama na glavama preskakali ogradu rezidencije), upotrebljavali su ih i pre toga i posle toga. A to svakako ne bih mogao biti ja.

Priče o tome da je ta jedinica vršila i poslove mog obezbeđenja su neistinite. Laž. Mene je sve vreme obezbeđivala jedinica javne bezbednosti (a ne DB), čiji je komandant bio Senta Milenković.

Što se Ivana Stambolića tiče, bili smo dugo godina dobri prijatelji. Razišli smo se politički na Osmoj sednici CK SKS 1987. Lično nikad nismo bili u sukobu.

Neposredno posle smenjivanja došao je kod mene da me zamoli da dobije jedno od zaista (i po mom i po njegovom mišljenju) najboljih mesta u SFRJ. Da bude postavljen za predsednika Jugoslovenske banke za međunarodne ekonomske odnose. I dobio ga je. Na tom mestu ostao je više od 10 godina, iako je princip bio da se vrši rotacija. Sve do odlaska u penziju, za koju je ispunio i radne i starosne uslove daleko pre nego što je penzionisan.

Kao političar bio je veći niz godina potpuno zaboravljen. A priča kako je predstavljao opasnost za izbore je takođe gola laž, jer se na izborima uopšte nije kandidovao. Uostalom, da li se bilo kom kandidatu za tu čitavu deceniju ikada nešto dogodilo? A, on, čak, nije bio ni kandidat.

Proizlazi apsurd da sam ja, pošto sam mu obezbedio da deset godina bude na funkciji koju je sam tražio i pošto je postao penzioner, jurio da ga ubijem da me ne bi ugrozio. Za mene je posebno neshvatljivo što je njegova porodica spremno prihvatila jednu ovako plitku laž, tako da ispada da im je više stalo da okrive mene nego da saznaju stvarnu istinu o sudbini svoga oca i supruga. Ivan Stambolić je bio potpuno zaboravljen političar, pa čak i, u vreme kada je nestao, zaboravljen bankar. U čitavoj državnoj i političkoj strukturi i u mom okruženju nećete naći nikoga ko ga je uopšte pominjao čitav niz godina. To i ne čudi, jer sve je to pripadalo vremenu bivše SFRJ, a od 1990. pa nadalje, brige i život uzele su, nažalost, potpuno različit tok.

Bez uvrede, Ivan Stambolić više nikoga nije interesovao. Nikakvog revanšizma nije bilo ni prema onima koji su ga podržali na Osmoj sednici. Desimir Jeftić, tadašnji predsednik Vlade Srbije, koji je tako|e posle smenjen, bio je čitav niz godina ambasador u Rumuniji. Ivanov najbolji prijatelj i komšija Dragan Tomić, direktor "Simpa", bio je sve vreme u državnom i partijskom rukovodstvu. Siguran sam da će i on potvrditi da sam njemu lično, posle Ivanove smene, rekao da bih ga smatrao najgorim čovekom ako bi sada Ivanu, pošto je smenjen, okrenuo leđa i prestao da bude prijatelj. Stvari su, dakle, potpuno suprotne od priče koju je isfabrikovalo nekoliko žalosnih kreatura.

 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 

A post shared by Steven S.M. (@fotografiainc)

O Ivanovom nestanku obavestio me je telefonom Vlajko Stojiljković, tadašnji ministar unutrašnjih poslova. Rekao sam mu da podigne sve snage kojima raspolaže, da ga nađu. Upoznao me je da su Ivanovi supruga i sin, njegov nestanak prijavili tek po podne, iako je on otišao na trčanje još toga jutra - što proširuje i otežava traženje. Sve su granice obaveštene, a Vlajko Stojiljković me je kasnije, uveče, obavestio da je nekoliko stotina policajaca angažovano u potrazi.

Insistirao sam da se sve snage upotrebe i da ga što pre nađu. Sigurno je da većina tih policajaca i danas radi u MUP i o tome može da da sve podatke. Iz svega što me je Vlajko Stoiljković obaveštavao, ništa što je moglo biti preduzeto nije propušteno da se preduzme.

Pošto mi je istražni sudija prilikom predstavljanja sebe i tužioca i razloga zbog kojih su došli, pomenuo i vezu sa "pokušajem ubistva Vuka Draškovića", želim i o tome da kažem nekoliko reči.

Nikad nisam proverovao da je to što se u Budvi dogodilo bio stvarni pokušaj ubistva, jer je neverovatno da neko, u maloj sobi, ispuca sve metke i da sve promaši, pošto čak ni Vuk Drašković, sa svim svojim smislom za glumu nije mogao da odglumi ni muvu ni komarca. Verovao sam da je to učinjeno da bi ga neko zaplašio ili da je sa svojim smislom za ulogu žrtve režima, to sam izmislio, da na sebe skrene pažnju. Nije teško pretpostaviti kome je takav incident mogao da odgovara, ali je sasvim jasno da nije bio u interesu tadašnje vlasti. Naprotiv.

Nije mi poznato da je DB Srbije u Crnoj Gori imao bilo kakvu aktivnost, osim prikupljanja podataka o švercu cigareta na teritoriji Srbije. Rade Marković mi je čak pokazivao snimke iz vazduha predela koji se zove Mehov krš, a nalazi se na teritoriji Srbije, na granici sa Crnom Gorom, sa objašnjenjem, da prema njegovim saznanjima, tuda ide, nekim sporednim putevima, šverc cigareta, i da se tu i skladišti. Tada je prirpemana akcija da se u pogodnom trenutku pohapse šverceri i zapleni roba. Nije mi poznato da li su ti snimci napravljeni iz aviona ili helikoptera, policijskih ili vojnih, niti su me takvi detalji interesovali.

Nikada nisam razgovarao sa Pavkovićem o prebacivanju nekakvih ubica i agenata iz Crne Gore. Neverovatno je da se vrhovni komandant bavi prebacivanjem nekakvih tajnih agenata, i to po celoj liniji komandovanja, od načelnika generalštaba pa nadole.

Istina je samo to da sam uvek insistirao da službe sarađuju i da napuste praksu međusobnog rivalstva, pošto službe nisu ni moje ni njihove, već državne i za državu treba da rade, u skladu sa zakonom. O tome je, uostalom, na ovom nelegalnom sudu, govorio i general Aleksandar Vasiljević. I to kao svedok optužbe. A Rade Marković je i ovde, i pred dva skupštinska odbora, svedočio kakvo su sve nasilje i bezakonje nad njim primenili da bi me za nešto optužili.

Jedino pominjanje helikoptera, koga se sećam, bilo je u vezi sa incidentom niskog preleta jednog helikoptera iznad Belog dvora (što je bilo zabranjeno), kada je samo prisebnošću oficira VJ, nadležnog za zaštitu Belog dvora, izbegnut tragičan ishod, odnosno obaranje tog helikoptera. U toku dana je ustanovljeno da se radilo o helikopteru kojim je neki teški bolesnik iz Republike Srpske prevezen na obližnju VMA.

Zahtevao sam od istražnog sudije i tužioca da saslušanje bude javno i da mogu da uvedu čak i otvoreni telefon, da može ko god želi da me pita šta želi. Objasnili su da to nije moguće po zakonu, dok traje istraga.

 To sam uvažio i tražio da donesu odluku da trake budu objavljene po završetku istrage, jer tada za to ne postoje nikakve smetnje da istraga, pošto se završi, bude ugrožena. Ni to nisu prihvatili, iako su upravo oni, ona službena lica, koja po zakonu odlučuju o tome, što nije bilo sporno ni za mene ni za njih, ni za moje pravne zastupnike.

 Sadašnja vlast zakone upotrebljava kao izgovor za stvarno bezakonje i tiraniju. Ništa novo!

Još 1742, Monteskije: "Nema svirepije tiranije od one koja se sprovodi pod štitom zakona i u ime pravde".

U celoj toj prljavoj operaciji spasavanja fijaska ovog nelegalnog Haškog suda, najsramniji element predstavljaju napadi na moju suprugu i sina.

Rekao sam istražnom sudiji, kada mi je doneo traku, da istragu treba da popuni i zlatnim polugama, deviznim rezervama, vilama u Švajcarskoj i ne znam čime sve, o čemu su davane razne izjave i opširno pisala štampa. Pa, posle "zaboravila". Pitao sam i: "Zar vas nije sramota?" Nisam dobio odgovor.

A svojoj supruzi i sinu, Miri i Marku, koje su na ovako podao način od mene odvojili, želim da poručim: "Život je kratak da im zahvalim na njihovoj dobroti".

Glas javnosti - Vladan Dinić

 

SKINI APLIKACIJU

glas javnosti android
glas javnosti IOS


POVEZANE VESTI




KOMENTAR