Nakon napada nemačkih i italijanskih snaga na Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine, nemačke trupe ušle su u Zagreb 10. aprila. Slavko Kvaternik proglasio je istog dana stvaranje Nezavisne Države Hrvatske. U Zagrebu je, po dolasku Ante Pavelića, koga su sredinom aprila iz Karlovca prebacili italijanski fašisti, bilo sedište Glavnog ustaškog stana i vlade NDH. Tu su bile smeštene najviše neprijateljske političke i vojne ustanove kao i centrale policijskih i obaveštajnih službi.
Gotovo odmah po dolasku ustaša na vlast, započele su likvidacije zagrebačkih Jevreja, Srba, komunista i ostalih antifašista. U brojnim ustaškim zatvorima, mučilištima i gubilištima, poput zatvora na Savskoj cesti, Trgu N (danas Trg žrtava fašizma), Dotršćine i Rakova Potoka ubijeno je na hiljade Zagrepčana, a hiljade su odvedene u koncentracione logore i tamo likvidirane.
Prema podacima Statističkog zavoda, ukupno je u Narodnooslobodilačkom ratu, zatvorima i logorima poginulo 26,399 Zagrepčana, od čega 8.000 Jevreja. Ustaše su isto tako pobile i velik broj zagrebačkih Srba.
Uprkos jakoj koncentraciji neprijateljske sile i teroru ustaša i Nemaca, Zagreb je za čitavo vreme rata bio poprište intenzivne antifašističke borbe pod vođstvom Komunističke partije Jugoslavije. Broj Zagrepčana koji su se borili u NOV i PO Jugoslavije kreće se oko 50,000, od čega su 15.000 bili omladinci.
U završnim operacijama za oslobođenje zemlje, Zagreb su 8. i 9. maja 1945. godine oslobodile 45., 28. i 39. divizija Druge armije, te neke jedinice Prve armije.
(Glas javnosti)