Glas Javnosti

MIŠA ĐURKOVIĆ: I posle Tita, Tito?

Lični stav
Autor: Glas javnosti

Pokušaćemo da pokažemo gde sve i u kojim oblicima titoizam opstaje, ali i da makar normativno opišemo model koji bi mogao da usledi kad se jednom rešimo titoističke dogme

Posle dvanaest godina, odlučio sam se u dogovoru sa urednikom, da pokrenem redovnu kolumnu na jednom domaćem portalu. Ovaj prvi tekst iskoristiću da objasnim zbog čega mislim da je to potrebno i zašto sam od svih problema izabrao da se ponovo bavim Ćopavim i njegovim nasleđem.

Tito i titoizam su zapravo metafora za najveći broj nasleđenih vrednosnih, ideoloških, identitetskih i geopolitičkih problema sa kojima se i dalje nosimo, ne uspevajući da se izvučemo iz njegove senke. Ona je naime mnogo duža i snažnija od onoga što možemo da vidimo.


No, da krenemo sa osnovnom činjenicom na koju je nedavno ponovo ukazao general Simović: godine 1915. persona po imenu Josip Broz je kao pripadnik jurišnih odreda bečke carevine napadao državu Srbiju i ubijao pripadnike našeg naroda. To je, u drugačijem vidu, ponovo uradio 1944. godine, uspostavljajući sistem koji je Kajica Milanov nazvao Titovština, i od koga se i dan-danas nismo oporavili. Zatim je napravio monstruozni logor zvani „Goli otok”, na kome su opet najviše stradali Srbi iz Crne Gore i Srbije, da bi istovremeno od sebe pravio kult ličnost i terao srpsku decu da obožavaju agresora.

Austrougarsko zaveštanje

Josip Broz je potpuno u skladu sa tradicijom Austrougarske nastavio da sprovodi antisrpsku identitetsku politiku, kojom je na srpskim etničkim prostorima počeo da gradi bar četiri nove nacije. Srpski etnički prostor je izdeljen na šest entiteta, da bi u periodu 1962-1964. definitivno prelomio da krene u pravcu razaranja države koju je vodio i da od tih entiteta pravi nove državice. Ustav iz 1974. je neosporno pledoaje za kraj Jugoslavije, koji je pre svega Srbe trebalo da ostavi razvaljene i neorganizovane.

I posle svega toga država Srbija i dalje održava faraonsku mauzolejsku grobnicu tog čoveka, pri čemu nemamo mogućnosti da proverimo da li je on zaista tu i sahranjen ili smo čak bili poniženi do mere da se klanjamo praznom grobu. Osnovni zahtev koji ćemo stalno ponavljati jeste da se najpre otvori i proveri ko je tamo smešten, a zatim izmesti i razruši ovaj najveći simbol sramote srpskog naroda. Dok god to ne uradimo ovo neće biti država koja ima kontinuitet sa devetnaestovekovnom vitalnom tvorevinom Karađorđevića i Obrenovića, i pre njih Nemanjića, već neojugoslovenski prostor koji je zapravo poslednji ostatak austrougarskog zaveštanja.


Uz ovo treba dodati još jednu dimenziju. Od evropskih naroda Srbi i Rusi su poslednji koji iz teško objašnjivih razloga i dalje drže komunističke faraone, iako bi oni trebalo da su ih prvi uklonili jer su upravo ova dva naroda najviše stradala od komunizma i zahvaljujući njemu izgubili su ceo dvadeseti vek. Svi ostali su svoje komunističke diktatore uklonili, preneli na regularna groblja, samo se mi i dalje klanjamo ovim vampirima i ne uspevamo da ih upokojimo. Odgovorno tvrdim, tek kada ih budemo uklonili znaćemo i jedni i drugi da više nismo okupirane zemlje.

Titoizam je oznaka i za strahovitu identitetsku konfuziju koju nismo prevazišli. Ako je krajem osamdesetih i tokom devedesetih, uprkos nelagodama tadašnjeg Tita, krenuo jedan talas prevazilaženja jugoslovenstva i povratka elementima obnove srpskog identiteta, posle 2000. godine su stranci postepeno po dubini ponovo kompletno ovladali instrumentima izgradnje identiteta – pri čemu su posebno obrazovanje, kultura i nauka direktno u njihovim rukama. Jedino, umesto starog komunističkog jugoslovenstva, sada imamo kvir, feminističko i trockističko evropejstvo kao novi oblik nadnacionalnog komunističkog ludila. Kako ova vlast polako odumire, sada se ti prostori bez ikakvog zazora svesno prepuštaju okupatorima da rade šta hoće. O tome kao i o razaranju porodice ćemo posebno pisati na ovim stranama u narednom periodu.

NATO struja

Evo dobrog skorašnjeg primera. Vrh države je nedavno direktno doprineo da izbori u SANU prođu tako što je otvorena pro-NATO struja dobila dve trećine glasova. Oni koji su pratili poslednje izbore za rukovodstvo videli su da je postojala vrlo jasna podela u kojoj su s jedne strane bili kadrovi kontinuiteta – dakle, jasna NATO i Soroš struja – dok su sa druge strane bili Sveta Božić, Slavenko Terzić i Dušica Lečić Toševski, ljudi jasne anti-NATO orijentacije.

Režim je preko jedne struje davao indicije da bi mogao da podrži patriotsku opciju, o čemu se dosta slušalo po gradu, da bi zapravo, preko direktnog komesara zaduženog za ovaj posao, maksimalno pomogao da se održi kontinuitet i da SANU sada već bude trajno otpisana iz popisa institucija koje čuvaju srpski identitet. Ovakva SANU je najvažniji produkt austrougarskog titoizma i od nje srpski narod ništa dobro u budućnosti ne može da očekuje. O tome najbolje svedoči izjava novog predsednika da se SANU neće baviti Kosovom „jer se ne bavi dnevnom politikom”. Po tom modelu NATO strukturama se ubrzano prepuštaju svi instrumenti politike identiteta, koji nas ponovo vraćaju u titoizam.


Konačno, mislim da je od svega najgore nasleđe titoizma model po kome nas režim danas tretira i po kome tretira državne resurse. Od naroda koji je bio simbol slobode, nezavisnosti, preduzetništva i spremnosti da se svoja imovina brani svojom puškom, postali smo raja kojoj neko treba da da hleb i posao, kojoj predsednik daje penzije i plate, gradi puteve, dovodi investitore, „podiže Hram” i tako dalje. Umesto da država pravi okvir zasnovan na vladavini prava, obrazovanju, poštovanju lične imovine i sposobnosti ljudi da sami nešto stvore i zarade, titoizam, koji ovaj čovek danas ponovo nemilice upražnjava, od ovog naroda ponovo pravi titoističku raju.

Posle Josipa Broza imali smo, dakle, bar još dva pokušaja stvaranja novog Tita, a stranci se izrazito trude da nam očuvaju vrednosni, ideološki i identitetski titoizam kao nešto što se uopšte ne dovodi u pitanje, već prihvata kao stabilni okvir našeg života. Setite se kada ste poslednji put čuli npr. da neki opozicioni poslanik u Skupštini pomene pitanje izmeštanja kumrovačkog vampira iz mauzoleja.

Zbog svega toga se ova kolumna zove „Šta posle Tita”. Pokušavaćemo da pokazujemo gde sve i u kojim oblicima titoizam opstaje, ali i da makar normativno opisujemo model koji bi mogao da usledi kad se jednom rešimo Tita i titoizma.

No najpre, Domus florum delenda est!

SKINI APLIKACIJU

glas javnosti android
glas javnosti IOS


POVEZANE VESTI




KOMENTAR