Stanković dodaje da je Albancima na Kosovu najveća noćna mora mogući povratak prognanih Srba, jer bi to narušilo njihovu etničku "ravnotežu".
-Njihovi secesionistički ciljevi onda bi bili teže ostvarivi. Tako da ove akcije Prištine nose i tu poruku – da se Srbi ne vrate. U suprotnom, ne bi reagovali tako histerično i sistematski organizovano. Znači da imaju strah od buđenja srpskog identiteta na Kosovu- napominje Stanković za Sputnjik.
Inače, demonstracije, grafiti protiv Srba, i uopšti haos nastao je, jer se dvadesetak Srba okupilo na Spasovdan da učestvuje u verskom obredu u centru Prištine. Reakcija Albanaca na tu liturgiju, koju je služio vladika Teodosije, poruka je da Albanci žele etnički čisto i monoreligiozno Kosovo, navodi Stanković.
-Ne bi nikome smetalo da neka nacionalna zajednica obeleži svoj verski praznik da na Kosovu postoji minimum demokratičnosti. Očigledno se tamo demokratija shvata kao tiranija. Ovo je jedan u nizu pritisaka kojim govore da Srbima nije mesto na Kosovu i Metohiji- zaključuje Stanković.
Književnik i novinar sa Kosova Živojin Rakočević napominje da je u Crkvi Hrista Spasa u centru Prištine prvi put služena liturgija od 1998. godine. Ujedno i podseća da je to najviše napadana crkva u proteklih dvadeset godina.
-Teško je i nabrojati sve ono što se tom Hramu u proteklom periodu desilo i šta je sve pretrpela ova srpska svetinja. Po njemu su se peli alpinisti, polugola pevačica je snimala spotove proglašavan je za 'zlo' i 'Miloševićevo delo'. Predlagano je da postane Memorijalni muzej Albanaca ali, na kraju posle svih napada, ovoga Spasovdana se videlo da je preživela potreba da se u njemu služi služba Božja i da se u njemu okupljaju građani Prištine- nabraja Rakočević za pomenuti medij.
Građani Prištine su, dodaje Rakočević, izmolili ovaj hram i on je bio suštinska potreba grada, jer se u maloj Crkvi Svetog Nikole nije mogao okupiti veći broj ljudi.
-Pratili smo kako on raste sve do 1999. Godine, a onda je došlo do raskida i od tog trenutka taj Hram i taj krst iznad Prištine svedoči i traži da se Srbi vrate u grad. Posle 23 godine oni su se danas predviđeni episkopom Teodosijem vratili u svoj hram i u svoj grad i pokazali da je živ i da nesumnjivo pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Nema tu nikakve ideologije već samo života koji hoće da kaže da nešto pripada nama i sasvim prirodno je da se u njemu služi i da ljudi koji imaju potrebu da svoje čuvaju, u tome ne budu sprečavani- kaže Rakočević.
Rakočević ističe da se danas pokazalo da je hram Hrista Spasa u Prištini živ i da je živa vera prištinskih Srba i ljubav koju su u hram uložili tako da on i danas govori – čekam vas da se vratite.
Čast da pripremi slavski kolač za spasovdansku liturgiju imala je Đurđa Drmončić koja živi u neposrednoj blizini hrama u centru Prištine. I to nije slučajnost, već nastavak tradicije. Kako nam je rekla, oni su stara prištinska porodica, a njena zaova Milijana Drmončić je 1981. godine kada je patrijarh Pavle počeo podizanje ove svetinje, učestvovala u njegovoj izgradnji, za šta je dobila i zahvalnicu upokojenog srpskog patrijarha.
-To je dakle tradicija, međutim desilo se šta se desilo 1999. godine. Nismo mogli da priđemo hramu znate kakva je situacija bila. I sada, na inicijativu vladike Teodosija, obavljen je ovaj sveti čin, a važno je da se crkva osvešta i da se nastavi tradicija da se seče slavski kolač. Posebno smo impresionirani što je nas dvadesetak sunarodnika i sugrađana moglo da se posveti našem nedovršenom hramu koji je započeo naš upokojeni patrijarh Pavle- kaže Đurđa.
Crkva u centru Prištine građena je devedesetih godina kao glavni gradski hram, a projektovao ju je arhitekta Spasoje Krunić. Nakon okončanja sukoba 1999, crkva je minirana, ali nije bilo većih oštećenja. Britanske snage Kfora su potom preuzele obezbeđenje objekta.
Sa povlačenjem Kfora u kosovskoj javnosti, među političarima, nevladinim organizacijama i na Univerzitetu kruže ideje da se hramu promeni namena i da ne bude u vlasništvu SPC, uz najčešći izgovor da je reč o crkvi iz doba Miloševićevog režima.
(Glas javnosti)