Glas Javnosti

'Oluja' Hrvatima razlog za veliko slavlje, Srbima sećanje na najveću muku

Društvo
Autor: Glas javnosti

Sutra se obeležava četvrt veka od zločinačke akcije hrvatske vojske 'Oluja', posle koje je proterano skoro četvrt miliona Srba sa svojih vekovnih ognjišta i prosto je neverovatno koliko se to sećanje dijamteralno razlikuje na dve, nekad sukobljene strane.

Dakle, očistiti sopstveno stanovništvo, posle skoro četiri veka postojanja u nekadašnjoj Srpskoj Krajini teško da može da bude razlog za slavlje bilo kome normalnom, ali Hrvati to slave kao 'najveću pobedu u istoriji'. Na taj način, oslobodili su se još desetina hiljada 'remetilačkih faktora' i praktično ostvarili san nekadašnje ustaške države - trećinu Srba pobiti, trećinu pokrstiti, a ostale proterati. Da li se današnja Hrvatska može porediti sa onom ustaškom veliko je pitanje, ali činjenica je da je Pavelićevi clj ostvaren. I to veoma uspešno.

Tokom te 'junačke' akcije svašta se događalo, ljudi su ubijani u kolonama na traktorima, sela gotovo sva popaljena, a kako je danas rekao lider SDSS Milorad Pupovac, likvidirani su i psihijatrijski bolesnici. Tačan broj ubijenih i danas se ne zna, ali procene su da ih je bilo oko 1.700.

Hrvatski premijer  Andrej Plenković, kao  i njegovi prethodnici tvrdi da je operacija "Oluja" bila pravno legitimna, vojno neizbežna i politički nužna.

Smatra i da je "Oluja" 'najvažnija pobeda u ratu u Hrvatskoj, a možda čak uopšte u hrvatskoj istoriji'.

A što se tiče istorije, vredi je se malo podsetiti. Dakle, Srbe su u Krajini naselili Austrijanci, kako bi predstavljali poslednji bedem za sprečavanje nadiranja Turaka na Zapad. Nisu slučajno izabrani, Beč je dobro znao kakvi su ratnici bili. Dobili su zemlju i redovnu platu i što je najvažnije nisu bili kmetovi kao ostali Hrvati. Logično, i mnogo su bolje živeli. Upravo u toj činjenici leži seme početka mržnje prema Srbima - čista zavist. Hrvati su pokušavali vekovima da se izjednače s njima, ali carevina nije želela da čuje za to. S druge strane, zarad tog boljeg života, nikom od Hrvata nije padalo na pamet da već sutradan Srbi mogu i glavu da izgube u sukobu s Turcima, za koji su bili spremni svakog trenutka i na šta su se obavezali dvoru.

Tako je bilo sve do kraljevine koju je osnovao Aleksandar  Karađorđević, s ciljem da okupi sve Južne Slovene u jednoj državi i na taj način čini jednu od najvećih grešaka u srpskoj istoriji. Kao pobednik u ratu, mogao je da crta granice Srbije dokle želi, ali on je želeo 'slobodu za braću'. Na taj način, Hrvati dobijaju svoju banovinu i odmah prave planove za stvaranje svoje države i konačnu osvetu Srbima. I skoro da su uspeli u svom naumu, formiranjem NDH i  čine zločine kojih su se čak i Nemci zgražavali. Procena je da je pobijeno preko milion Srba na stratištima i u logorima širom Hrvatske.

 Posle svega, bilo je kao da se ništa nije desilo, komunistička vlast je sve gurnula pod tepih i preostali Srbi su nastavili da žive svoj život u Hrvatskoj, naizgled bezbrižno. Nažalost, i to je bila velika zabluda, Hrvati su i dalje sanjali svoju državu, i početkom devedesetih je, uz svesrdnu pomoć Zapada i dobili. Na masovno proterivanje Srba svi su zažmurili, a još su i ostali dežurni krivci za sva zla i ratove u bivšoj Jugoslaviji.

Inače, do dan danas ostalo je nejasno kako je Krajina tako lako pala i zašto tamošnja srpska vojska  ni metak nije ispalila, a bili su dobro naoružani. Praktično za dan, Hrvati su vratli čitavu teritorju nastanjenu Srbima pod svoju šahovnicu, a da žrtava nisu imali.  Mnogi smatraju da je jedino objašnjenje dogovor Miloševića i Tuđmana.

I tako oni pad Krajine i danas slave kao najveći praznik i sipaju so na jednu od najvećih srpskih rana. Kad bi to samo radili dostojanstveno i sa malo manje buke, lakše bio se podnelo. U najmanju ruku, sva ta fešta nije nimalo higijenska, ne seiri se nad tuđom mukom na taj način.

A zvaničnom Zagrebu su puna usta priča o normalizaciji i unapređenju odnosa sa svim susedima, pa i sa Srbijom...

G.J.

 

 

SKINI APLIKACIJU

glas javnosti android
glas javnosti IOS


POVEZANE VESTI




KOMENTAR