6. maj 1942. godine, hladno sarajevsko jutro. Policija Nezavisne države Hrvatske naredila je da se Srbima priredi đurđevdanski uranak. U četiri sata ujutru u grad su se slivale kolone zarobljenika iz logora, kasarni i zatvora.
Na obali Kulina bana čekao ih je voz smrti koji je iz Sarajeva putovao za Jasenovac. U koloni ih je bilo oko tri hiljade, uglavnom mladih ljudi.
Razjareni ustaša pred kolonom je uzvikivao: "Đe ste Srbi, besplatno vas vodimo na teferidž u Jasenovac".
Na vagonima je pisalo 7 konja ili 40 vojnika, ali su ustaše u jedan vagon uvodile i po dve stotina vojnika.
Gladni, žedni na putu ka jasenovačkom kazamatu zatočeni Srbi padali su u krize od straha i neizvesnosti.
U tom opštem haosu, jedan zatvorenik, iako u grču i nemoći, iz ponosa i prkosa, iz srca i duše zapevao je:
"Proljeće na moje rame slijeće, đurđevak zeleni, đurđevak zeleni, svima osim meni.
Drumovi odoše a ja ostah, nema zvijezde danice, zvijezde danice, moje saputnice."
Zbog ove pesme ustaše su zatvorile šibere na vagonima, a zatvorenici zbijeni, jedni do drugih, na malom prostoru, ostali su bez vazduha.
Od tri hiljade, koliko ih je krenulo iz Sarajeva, u logor Jasenovca stiglo je dve hiljade duša, a samo njih dve stotine je preživelo torturu.
Zahvaljujući preživelima, a među njima i profesor Žarko Vidović, istaknuti istoričar i filozof, znamo za ovaj događaj i za tužnu pesmu srpskih zarobljenika.
Pod utiskom ove priče sarajevski muzičar Goran Bregović je obradio ovu pesmu koja je u međuvremenu postala planetarni hit koji se izvodi na više svetskih jezika.
Na veliku žalost, mnogi Srbi ne znaju za voz smrti i za pravo značenje ove pesme. Svi smo svedoci da je ona zastupljena na svakoj srpskoj svadbi uz alkohol i dignute ruke.
Za promenu bilo bi dobro kada bismo počeli poštovati našu prošlost, to je jedini način da nas budućnost ne proguta, da ne dočekamo neki novi krvavi Đurđevdan.