Ustaju pre zore da bi po nepristupačnom terenu, kroz šumu, po temperaturama koje nekada znaju biti u debelom minusu, na vreme stigli u Bele Vode u Novom Pazaru, gde im se nalazi škola, prenosi Info Liga.
Deca pešače dnevno pet do šest sati, od kuće do škole i nazad. Negovan Đoković otac troje mališana, kaže da su mogli da biraju između škole u Dugoj Poljani za koju postoji prevoz, bar kada to vremenski uslovi dozvole, ili ove u Belim Vodama, gde prevoza nema ali se uči srpski jezik.
Njegov sin, Stefan Đoković, svakoga dana do škole i nazad do kuće, u pešačenju provodi između pet ili šest sati, bilo da se radi o lepom vremenu, gacanju po blatu ili hodanju po debelim nanosima snega.
-Idem u školu u Bele Vode, pešačim, bogami, oko 12, 13 kilometara. Kad se vraćam iz škole, ponekad se plašim, ponekad ne. Hladno je, ne bojim se ja mnogo, navikao sam, al me je ponekad strah. Mrznu mi ruke, bojim se ponekad nečega. Pešačimo oko dva ili tri sata, moramo da krenemo od kuće u pet da bismo stigli dole u pola osam. Krećemo po mraku da bismo stigli na vrme, da se nastavnici ne ljute. Da imamo autobus, više bi znali, bolje bi učili i ne bismo toliko pešačili- rekao je ovaj mališan za Info Ligu.
Stariji Đoković, Negovan, otac troje đaka pešaka, kaže da su nekoliko puta pokušavali da nađi zajednički jezik sa lokalnom samoupravom, ali da problem i dalje nije rešen, te deca iz ovih krajeva koja žele da prate nastavu na srpskom jeziku, i dalje moraju da pešače do osnovne škole.
Ipak, đaci pešaci i njihovi roditelji ne gube nadu da će se njihov problem rešiti, te da će i ona biti više nalik svojim vršnjacima, a ne pričama naših baka i deka, koji su nekada, u ona davna vremena, išli peške do svojih učionica.
(Glas javnosti)