Čekajući taksi naišao mi je jedan moj prijatelj i uzeo me sa autom, u autu su bile dvije djevojke, koje sam ja poznavao jer, su mi nekada bile učenice u školi u Donjoj Ržanici u kojoj sam nekad predavao istoriju. Pošto ih nisam godinama viđao, pitao sam ih gdje su? šta rade?, čime se bave? Rekle su mi da studiraju. Kad sam ih pitao gdje i šta studiraju? Odgovorile su mi stidljivim glasom u Nikšiću. Na moje insistiranje šta studiraju? Rekle su mi sramećim glasom pa "crnogorski" jezik gospodine profesore, jer Vi znate da nismo bili dobri đaci, pa smo zato upisale Crnogorski.
Na moju konstataciju da taj jezik ne postoji, one su slegle ramenima. Kad sem ja još istakao da ćemo mi kad dođemo na vlast ukinuti taj jezik i rekao im šta će one da predaju poslije!? Džaba studiraju i troše pare roditelja, njih dvije su rekle pa profesore mi ćemo položit razliku za Srpski i predavaćemo Srpski jezik.
Kako piše Slavica Ilinčić,:''Srpski jezik se ne uči u školama u Crnoj Gori.Suštinski, to je tačno. Istina, ime jezika postoji u nazivu predmeta Crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost, ali se u nastavi koriste udžbenici na kojima piše: Crnogorski jezik. U njima se nijednom riječju ne pominje srpski jezik, niti se obrađuje bilo koja osobenost srpskog, ali ni bosanskog ili hrvatskog jezika. Naravno, razlike između srpskog i crnogorskog su minimalne i svakako vještačke, prisutne su tek toliko da bi prosvjetne vlasti potencirale navodnu posebnost crnogorskog jezika. Svode se na korišćenje jotovanih oblika (đe, đed) pored nejotovanih, jedna glasovna promjena je "podijeljena" na dvije, uvedena su dva nova glagolska oblika i, to bi, otprilike, bilo to. Ipak, u udžbenicima ne piše, na primjer, da je u srpskom književnom jeziku ijekavskog izgovora jotovana varijanta tipa đed, đetelina, nestandardna i tome slično.
Godine 2010.opozicioni predstavnici i tadašnji premijer Lukšić potpisali su sporazum po kojem je formirana komisija za izradu novog programa za predmet, a da se do tada koriste udžbenici s nazivom Maternji jezik, a ne Crnogorski jezik. Naravno, sve je ostalo mrtvo slovo na papiru, deset godina zaredom djeca uče iz faktički nevažećih udžbenika, i niko ništa. Poslanici DF-a su u Skupštini postavljali ovo pitanje, ali opstrukcija vlasti ne poznaje granice. Sad je vrijeme, i to krajnje, da se stručna, ali i ukupna, javnost više pozabavi statusom srpskog jezika u školama.Još da napomenem da se ne miješaju babe i žabe. Prisustvo, i to redukovano, srpskih pisaca u čitankama nije jezik, nego književnost. Jezik je nauka, književnost je umjetnost, a prosvjetne vlasti su nazovi reformom "zabranile" izučavanje jezika kroz umjetničke tekstove. '' I Sreten Ćeranić, takođe je komentarisao ''da je Crnogorski jezik legalizacija onog prostačkog, najprimitivnijeg uličarenja. U školama se uči samo crnogorski, a prolaznost na njihovoj katedri je oko 60% dok na studije srpskog nemaju ni 10%(kriterijumi naših i partijskih profesora se razlikuju). Srpski je mrtav u crnogorskom obrazovanju i to je fakt.''
U Crnoj Gori je na djelu protjerivanje svega što je srpsko, a najdrastičniji primjer jeste agresija na srpski jezik, ne samo u Crnoj Gori već i u zemljama okruženja jeste krađa srpskog jezika! Da bi se ubijedili građani Crne Gore i svijet, kako postoji nekakva „crnogorska nacija“ stvara se takozvani „crnogorski jezik“. Zapravo se jedan dio ijekavskog dijalekta srpskog jezika pokušava proglasiti novim jezikom.
Radi se zaista o primitivnoj, ideološkoj, antinaučnoj konstrukciji čiji je jedini cilj izmišljanje novih crnogorskih ustanova i uništenje postojećih srpskih. Dopustimo li da se dijalekt ili provincijalizam proglasi jezikom, onda bismo dobili mnogo novih jezika u svijetu: američki, kanadski, meksički, brazilski, austrijski, novozelandski, južnoafrički, itd. Naravno da je ovo potpuno besmisleno i nijedna ozbiljna država ne bi sebi dopustila ovako nešto, ali ova naša je nešto drugo i zato nad srpskim jezikom i narodom sprovodi zločin (genocidnih razmjera i kapaciteta). Uzgred, međunarodne naučne i druge ustanove nažalost ćute pred ovakvim postupcima. Napomenimo da na staroslovenskom riječ „jezik“ znači „narod“.
Oni koji su u Crnoj Gori do sada bili Srbi, pa od sada ne žele da budu Srbi već Crnogorci, imaju pravo na takvo opredjeljenje, bez obzira koliko to besmisleno bilo. Ali, i obrnuto, to nikako ne daje za pravo onima koji žele da se odreknu svog porijekla i identiteta da kradu i otimaju ono što je autentično i neprikosnoveno, međunarodno priznato kao srpsko. A to je, na primjer, jezik. Oni koji se izjašnjavaju kao „Crnogorci“ i koji žele da imaju svoj registrovan „crnogorski jezik“, neka se već potrude da smisle novi jezik koji će se od svakog dijalekta srpskog jezika razlikovati za najmanje 50%. Jezik je ogromno kulturno, umjetničko, etničko i civilizacijsko blago i kao takvo se mora pažljivo čuvati i njegovati.
Poznato je da svi evropski narodi doživljavaju procvat ujedinjavanjem, nosioci društvene moći u Crnoj Gori, suprotno proklamovanim evropskim načelima, prisilno rade na dijeljenju i rasparčavanju srpskog duhovnog i jezičkog bića, svjesno tim činom slabe i potiru jedan od najstarijih jezika i najsavršenije pismo u Evropi. Stanje u kojem se nalazi i u koje je dovedena upotreba ćirilice u svakodnevnoj komunikaciji na prostoru Crne Gore alarmantno i zabrinjavajuće.
Zar treba da podsjećam da se ćirilicom pisalo od vremena Miroslavljevog Jevanđelja i Žitija Svetog Save, prve štamparije Crnojevića u kojoj se štampalo ćiriličnim pismom, i Sv. Petar Cetinjski i Njegoš i Marko Miljanov i Stefan Mitrov Ljubiša i kralj Nikola svi pismeni i učeni ljudi našega naroda koristili su se ćiriličnim pismom. Što znači da je ćirilično pismo i srpski jezik izraz naše hiljadugodišnje tradicije. Prva ćirilična štamparija na slovenskom jugu nastala je u Crnoj Gori. I pored nedaća i nevolja kroz koje je prolazio naš narod, porobljavanja, zuluma i okupacija raznih osvajača, kulturno degradiranih režima, srpski narod je kroz vjekove u svojoj kolijevci čuvao i njegovao svoju ćirilicu. Međutim, današnji okupator je globalna misao favorizovanja svih devijacija ljudskog društva (narkomanije, nasilja, homoseksualizma i bezbožništva), pa i borbe protiv tradicionalnih vrijednosti u koje spada i naša ćirilica. Danas se protiv nje bore zloupotrebom medija, izbacivanjem iz udžbenika, službenih dokumenata i opšte komunikacije prikazujući je kao retrogradnu i anahronu. Naš narod sve više podliježe toj sili i propagandi, i u opštoj letargiji gubi svoj identitet. Ja se zalažem za poštovanje Ustava Crne Gore u kojem piše da su pisma ćirilica i latinica ravnopravni. Stoga se zalažemo za ravnopravnost ćirilice, koje je oduvijek bilo temeljni izraz našeg jezičkog, kulturnog i nacionalnog identiteta. Srpskim jezikom i ćirilicom smo se prepoznavali i prepoznavaćemo se na kulturnoj mapi svijeta. Zato borbu za očuvanje ugrožene ćirilice treba voditi u struci i nauci, lingvističkim krugovima, književnosti, u školama, javnim istupanjima, akcijama i tribinama, u svakom našem domu. Moja poruka je da je ćirilica naše trajanje i naša budućnost, naše ime i naše prezime. Čuvajući ćirilicu čuvamo duh predaka i budućnost potomaka, budimo dobri potomci kako bi sjutra bili čestiti preci.
(Piše Goran Kiković,profesor istorije iz Berana,Crna Gora)