U navedenom cilju, Roćen se prisetio „svojih ruskih prijatelja“, koje je upoznao u periodu dok je vršio dužnost ambasadora u Moskvi.
Tražeći utočište, Roćen se za pomoć obratio ni manje ni više nego funkcionerima u Kremlju sa kojima je ranije po službenoj dužnosti sarađivao, dakle upravo onima koje su on i ostali lideri DPS-a u prethodnom periodu etiketirali kao najveće neprijatelje Crne Gore. Prilikom ovih kontakata, Roćen je za izborni poraz DPS okrivio u prvom redu odlazećeg premijera Duška Markovića i takođe uskoro bivšeg ministra odbrane Predraga Boškovića, očajnički tražeći pomoć ruske strane u svom repozicioniranju prema budućim nosiocima novih crnogorskih vlasti.
Međutim, ove Roćenove aktivnosti nisu rezultirale bilo kakvim uspehom, s obzirom na to da su njegovi sagovornici iz Rusije ostali potpuno indiferentni prema vapajima i „uslugama“ koje je nudio, dosledno se držeći stava da ne žele da se mešaju u unutrašnja politička dešavanja u Crnoj Gori.