Ukazala je da u jednoj od tih škola, bez PP službe, dvoje đaka je identifikovano sa devijantnim postupcima, od crtanja grobova svojih drugara i drugarica iz odeljenja, do oglašavanja na mrežama sa stavovima koji oslikavaju frustraciju i mržnju prema vršnjacima iz odeljenja.
Vukotić Jelušić je ukazala na razne forme vršnjačkog nasilja oduvek prisutne u crnogorskim školama.
Ako svako od nas sebi postavi pitanje da li je nekada kroz odrastanje doživio nasilje, učestvovao u njemu ili ga posmatrao, mislim da neće biti puno onih koji će odrično odgovoriti. Bilo kroz zanemarivanje, izopštavanje, ponižavanje, vređanje ili fizičko ozleđivanje, sklonost ka nasilju ili izazov u odolevanju istom u formativnim, adolescentskim godinama prilično je prisutno, ističe Vukotić Jelušić u saopštenju dostavljenom medijima.
Pitanje odgovornosti je, navodi, izraženije kada se dogode slučajevi nasilja.
Da li smo u dovoljnoj meri involvirani i stvaramo li kreativne sadržaje za decu u slobodno vreme; da li se angažujemo dovoljno uporno kada primetimo potištenost kod učenika, fizičku ozledu ili neobične reakcije; da li nas svađa ili tuča u nečijem stanu pokrene na reakciju; da li kao dežuran nastavnik revnosno obavljamo dužnosti i obraćamo pažnju na dešavanje po hodnicima gde se obično incidentni dešavaju; da li kao lokalni policijski službenici prepoznajemo tihe znakove problema barem među stanovnicima reona u kojem i sami živimo; poznajemo li dovoljno svoja ovlašćenja kao socijalni radnici i da li interes za socijalnim blagostanjem prevazilazi prostorna, vremenska i administrativna ograničenja, pita Vukotić Jelušić.
Prema njenim rečima, izlišno je pitanje da li je, u trenutku povećanja nasilnog ponašanja u školama ili distribucije opojnih supstanci u osnovnim školama, potreban školski policajac.
Ipak, smatra da policajac u škola nije neophodno da je prisutan stalno.
Kako stvoriti vrednosti koje preveniraju nasilje, krucijalno je pitanje, kaže ona i ističe da obuke za roditelje i učenike koje imaju za cilj da razvijaju nenasilne metode vaspitavanja, razgovora i kreativnog provođenja vremena sa decom, te razvoj osobina empatije, timskog rada, optimizma, međusobnog poštovanja, razumevanja, uvažavanja različitosti, doprinose da se prepoznaju i suzbijaju negativni modeli ponašanja.
Sa druge strane, relicenciranje nastavnika, što je zakonska obaveza svake pete godine, podrazumeva dokaz o pohađanju svega 24 sata obuke, što su tri osmočasovna radna dana. Ipak, sektorska analiza obrazovanja je pokazala da i pored nesrazmerno male obaveze za usavršavanjem, samo svaki četvrti nastavnik to praktikuje, navela je, između ostalog, Vukotić Jelušić.
Glas javnosti/T01S