Prošlo je više od godinu dana od kada je sa spomenika Dimitriju Tucoviću na Slaviji otpala bela mermerna ploča na kojoj je bilo uklesano njegovo ime i prezime, godina rođenja i smrti. Od tada pa do danas obeležje je, na našu sramotu, ostalo isto – naruženo i oštećeno. Niko se nije potrudio da spomenik koji se nalazi u samom centru grada vrati u prvobitno stanje. Ono što dodatno uznemirava je što se 1. maja obeležavaju 144 godine od rođenja ovog osnivača socijaldemokratije u Srbiji, borca za slobodu, čoveka koji se među prvima na ovim prostorima suprotstavljao buržoaskoj hegemoniji, ali i svoj život dao za oslobođenje Srbije u Velikom ratu.
Pitanje kada bi ovo obeležje, koje je bez jedne ploče nebezbedno, moglo biti sanirano, uputili smo ponovo kao i prošle godine gradu i opštini Savski venac.
Sekretarijat za kulturu u odgovoru navodi da se, prema Odluci o podizanju i održavanju spomenika i skulpturalnih dela na teritoriji grada Beograda, spomenici koji su proglašeni za kulturno dobro održavaju po programu zaštite nepokretnih kulturnih dobara. Taj program zaštite sprovodi se na osnovu uslova koje utvrđuje Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda.
– O održavanju spomenika koji nije proglašen za kulturno dobro, spomen-ploče ili skulpturalnog dela stara se gradska opština na čijoj se teritoriji nalazi spomenik, spomen-ploča ili skulpturalno delo, što bi u ovom slučaju bile gradske opštine Savski venac ili Vračar jer se Trg Slavija, gde se nalazi spomenik, prostire na ove dve pomenute gradske opštine – stoji u odgovoru sekretarijata.
Kako smo nezvanično saznali, taj deo Slavije gde se nalazi spomen-obeležje pripada opštini Savski venac. A na pitanja upućena njima čekamo odgovor.
Dimitrije Tucović rođen je u užičkom selu Gostilje (13. maja 1881. po starom kalendaru) u svešteničkoj porodici. Idejama socijalne pravde nadahnuo se u gimnaziji u Užicu, a zatim svoj rad nastavio u Srpskoj socijaldemokratskoj stranci. Bio je urednik „Radničkih novina”, „Borbe” i vođa radničkog pokreta, ali i veliki pacifista. Poslednjih godina se njegovo delo „Srbija i Arbanija” tumači van konteksta i onako kako kome u određenom političkom trenutku odgovara.
Kada je otadžbina bila ugrožena, on je ustao da je brani. Učestvovao je u balkanskim ratovima i zbog hrabrosti je odlikovan – ali on je odlikovanje odbio da primi. U rat za odbranu zemlje krenuo je i kada je Prvi svetski rat zakucao na vrata. Učestvovao je u bitkama kod Valjeva, Lajkovca, u Kolubarskoj bici. Nijednog trena nije hteo da odstupi od svojih vojnika i svog naroda. Ubijen je 20. novembra 1914. u blizini lajkovačkog sela Ćelije u 33. godini kao rezervni kapetan druge klase, komandant voda Moravske divizije prvog puka. Ni do danas nije razjašnjeno da li stradao od austrougarske ili naše ruke.
Nakon pogibije Tucović je sahranjen ispod hrasta u blizini sela Ćelije, a zatim su njegovi zemni ostaci još pet puta premeštani. Sahranjivan je na groblju u Šušnjaru, vojničkom groblju u Lajkovcu, kripti Hrama Svetog Dimitrija u Lazarevcu, da bi 1951. njegove kosti bile položene ispod spomen-obeležja autora Stevana Bodnarova u samom centru kružnog toka na Slaviji. Odatle su 2016. godine, zbog obnove trga i izgradnje fontane, izmeštene i uz najviše počasti 15. decembra položene u grobnicu na parceli 777 u Aleji velikana na Novom groblju.
Sada ostaje da nadležni napokon posle više od godinu dana primete da na Slaviji postoji spomenik borcu za socijalnu pravdu i da ovo obeležje obnove.
Glas Javnosti/ P02S