Kako je Nasa danas saopštila, Kejsi Honibal iz Nasine ASA Godar svemirskog centra u Merilendu i njegove kolege su merenjem talasnih dužina sunčeve svetlosti koja se odbija od mesečeve površine potvrdili hemijski sastav koji nedvosmisleno upućuje da je u pitanju H2O.
Podatke je prikupila „Stratosferska opservatorija za infracrvenu astronomiju“ (Sofija), modifikovani „boing 747“ koji je imao reflektujući teleskop prečnika2,7 metra.
? We detected water on the sunlit lunar surface!
— SOFIAtelescope (@SOFIAtelescope) October 26, 2020
Understanding the Moon’s water helps piece together the history of water in the inner solar system and also supports future human space exploration.
Details: https://t.co/sONYzaylco pic.twitter.com/37hs7AaubP
Voda je otkrivena na geografskim širinama prema mesečevom južnom polu, kako naučnici tvrde u ozbiljnim količinama, što će možda omogućiti i njenu eksploataciju za potrebe na Zemlji, o čemu će se više znati kada Nasa uspostavi koloniju na Mesecu.
Sve do devedesetih godina se pretpostavljalo da je mesečeva površina suva s obzirom na to da nema atmosferski sloj koji bi ga štitio od sunčevih zraka. Onda su svemirske letelice koje su orbitirale oko Meseca uočile naznake leda u velikim i nepristupačnim kraterima u blizini mesečevih polova.
Zatim su 2009. spektrometri na indijskoj svemirskoj letelici „Čandrian-1“ zabeležili svetlosne talase koje emituje voda sa mesečeve površine. No i pored toga, naučnici nisu mogli sa sigurnošću da tvrde da je to zaista H2O (voda) ili hidroksil koji se sastoji od jednog atoma kiseonika i jednog atoma vodonika, a koji se nalazi u mineralima.
(Glas javnosti)