Kada iz nekog razloga istučete svoje dete, nanosite mu fizičku, psihičku, emocionalnu, trajnu bol. Dete od vas usvaja model ponašanja, pa će i ono kada poraste, ili biti agresor ili žrtva. A to svakako ne želite svom detetu, zar ne? Onda razumete zašto nikada, ali nikada ne smete udariti dete!
Kada se nađete u situaciji da dete svojim ponašanjem „zasluži“ batine, pokušajte da se savladate. Dete je nežan cvet koji raste koliko mu ljubavi vi pružite. Posebnu traumu dete doživljava kada ga istuče majka, njegov uzor u svemu, osoba koju najviše voli. Ruski psiholog sa praksom dugom 30 godina, Mihail Labkovski poslao je apel svim roditeljima da ne tuku svoju decu. Kada smo pod stresom, grupa takozvanih glukokortikoidnih hormona se oslobađa u krvi. Ovi "hormoni stresa" su odgovorni za reakciju na napad "udari ili beži". Ovaj proces je prilično složen i dugotrajno utiče na telo. Zbog toga se kod dece u prisustvu roditelja (posebno majke) ovi hormoni ne oslobađaju u krvi. Tako priroda štiti detetovo telo u razvoju od dodatnog opterećenja koje mu je nametnuto. Kada se roditelj ponaša agresivno, dete to neće shvatiti kao opasnost, odnosno, nema stresa jer njemu je to "normalno", jer dolazi od roditelja.
Pomislite samo šta će se dogoditi ako dete dođe u dodir sa stvarnom pretnjom od odrasle osobe? Dete će postati ili agresor ili žrtva. Moguće je da ste i sami dobili batine od roditelja koje još uvek pamtite kao bolnu uspomenu. To je trauma koja ostaje za ceo život, a to dete kada poraste i dobije svoju decu, sigurno će ih tući jer ste i vi tukli njega. I tako, začarani krug trajaće sve dok neko ne shvati da decu ne smete tući i da ona opravdavajuća izjava mnogih roditelja koji tuku svoju decu “batina je iz raja izašla” ne vredi ni pišljiva boba!
(Glas javnosti/Stil)