Na mestima obeleženim krstom, koji su prethodno meštani postavili, pripadnici neke lokalne zajednice teško kunu nepoznatog počinioca. Još interesantnije je to što počinilac, ukoliko ne želi da bude otkriven, i sam kune sebe i svoju porodicu, znajući da se radi o njemu jer je on počinio neko nedelo. Nakon kletve, na to mesto ljudi bacaju po jedan kamen, a to dovodi do stvaranja specifične gomile kamenja.
U svrljiškom kraju, u pojedinim selima, tokom svog putovanja kroz Srbiju, nemački putopisac Feliks Kanic, prisustvovao je prokletijama. O ovom nesvakidašnjem običaju kaže: " Duž celog puta, naročito između Niševca, Lalinca i Grbavča, vidi se upadljivo mnogo gomila nabacanog kamenja, često i 2 m visokih, sa drvenim krsom u sredini. Narod ih zove "prokletije"; to su stara sudišta na kojima su u prisustvu svih kućnih starešina na najstrašniji način proklinjani zločinci koji su ostali nepoznati. Crkva je zabranila ovaj običaj, koji je nedavno opisao i protumačio Trojanović". Ovde Kanic citira delo Sime Trojanovića, "Lapot i prokletije u Srba", delo koje objašnjava dva vrlo surova i morbidna običaja koji su vremenom iščezli.
Odnos crkve prema religiji ovde je ključan, jer iz Kanicovog svedočanstva o prokletijama vidimo da ih je crkva zabranila. Pokazuje jedan segment procesa hristijanizacije koji i danas traje u ovim krajevima. Ko učini greh, odseku drvo i stave ga u vatru. Drvo ne treba da izgori, već kad pocrni, uzimaju ga i nose na određeno mesto. Tamo ga ukopaju i bacajući kamenje, kunu onoga koji je počinio neki greh. Uz psovke i kletve, kad se ljudi okupe, prokletije dobijaju oblik starih sudišta počiniocima nekih dela.