Mnoga od ovih imena su nepozanica za našu decu. Srbija nikada nije razumela važnost da u sistem školstva uvrsti odsek narodne muzike. Da institucionalizuje proučavanje muzičkog blaga sa ovih naših podneblja. Da se sve to podigne na umetnički nivo i da se mapira po oblastima – Centralna Srbija, Vranje, Kosmet, Vojvodina, Istočna Srbija...
Tako bi naša muzika bila prepoznatljiva i van granica. Kao što se trudimo da prikažemo svetu naše selo, naše turističke destinacije, istoriju, umetnost, sir i kajmak, tako treba da se ponosimo i muzikom. Da bi to tako bilo – moramo znati šta je to srpska narodna muzika.
Koliko puta ste u kafani uživali u srpskim kulinarskim specijalitetima uz zvuke, recimo Džibonija ili svejedno, neke domaće pop zvezde ili, još gore, uz neki turbo-folk treš? Pa kako da uživate u etno ambijentu i hrani kad vam neko servira ćevape i tortu (jeftinu sa brdo šećera) u isto vreme. Vešalica i karađorđeva šnicla su ukusniji uz zvuke Svilenog konca ili Radojkinog kola. Ali mi se stidimo toga. To nije „fensi“. Bolje su bele patike i treger bendovi.
Ako vam se čini da sam skrenuo sa teme, varate se. Zaboravite ćirilicu, zaboravite svoju istoriju, zaboravite svoju muziku... Pa gotovo!
A na ovim malim primerima je jasno da kolektivno gubimo osećaj za negovanje tradicije i čuvanje naših korena.
Izostanak kolektivnog osećaja za ono što je naše vodi u mentalnu bedu i sirotinju. Naši veliki umetnici i intelektualaci danas ćute. Ko bi sada brinuo o muzičkoj tradiciji kada ima hiljadu problema?
Čini se opravdano i logično, a u stvari cena će tek biti ispostavljena. Račun, za taj duhovni nemar – platićemo mi.
(Glas javnosti/RTS)