Kako je nastala Vaša nova knjiga? Kako je sazrevala sama ideja, kada, kako ste postavili osnovne koordinate za pisanje iste?
-Ja imam problem sa povećanom osetljivošću za slike i ljude. Prosto mi se zalepi neki prizor ili čovek koga srećem na ulici i to počne da me proganja. Onda mi bude lakše da o tome nešto napišem i tek se tako oslobodim. Ovde je sve krenulo od „Sakupljača“. Sretao sam ga u kraju i postao mi je intrigantan. Onda je njegov lik povukao druge. Kada je krenulo sa „cepanjem Ane Frank“ opsesivno sam pratio u medijima sve što se događa oko toga. Proganjalo me je pitanje zašto? Ludilo mi nikada nije dovoljo objašnjenje. Nekoliko godina sam se odupirao toj temi jer veliki rizik baviti se njom. Nisam izdržao.
Vaša ,,Triangla,, , taj mali kosmos u kojem obitava svet tvorite pak od onoga što Vam je pod rukom, okom..Nemoguće je ne prepoznati da je reč o gradu u kojem živite i stvarate, a opet, priča je u korenu toliko univerzalna, da se Triangla moze situirati gotovo bilo gde na zemljinoj kugli. U kojoj meri Vi kao autor osećate univerzalnost ove priče?
-Trijangle i postoje u više gradova Srbije i svuda po svetu kao spomenici razvoja železnici u drugol polovini 19. veka. Mi vazda hodamo po metaforama i gledamo u njih. To je samo pitanje perspektive. Svi prostori u mojim romanima su metafizični: trijangla, Kafe-z, Aleksandrijska biblioteka... Ja sam arhitekta i imam produbljeno razumevanje prostora. Naravno da sam svestan univerzalnosti, mada mi ona nije bila cilj niti sam namerno to radio. I svi ti slojevi se sami spontano razlistavaju. Nekih sam svestan, a neke čitaoci sami učitavaju ali me retko iznenade. Dešavalo mi se da u literaturi osetim hinjenu univerzalnost, onu sa predumišljajem. Meni to uvek bude banalno.
Ovaj roman predstavlja Vaš književni iskorak po mnogo čemu, konačno i po žanru. Da li je krimi roman bio već na pocetku pisanja u planu ili se priča,,otela,,?
-Sve što sam do sada napisao imalo je trilersku potku osim “Faking storiz“. To je žanr koji meni odgovara mada se u literaturu preselio iz kinematografije što mi takođe godi jer sam čovek koji misli u slikama. Nekada je ta struktura jasnija, nekada manje. Ja skoro uvek imam želju da napišem krimić, ali se usput tu svašta nahvata. Nekada mi je triler samo izgovor da bih napisao nešto drugo. Kao nekakva himera: kosti su joj jedno, a meso nešto sasvim drugo.
Kažete ,,Sloboda je izmišljena onog trenutka kada je neki zlotvor sagradio prvi kavez,,. Nalazim da ste ovde uveliko načeli i priču o slobodi! A Vaši junaci, naizgled zatočnici Triagle, zapravo su listom izvan kaveza, onog globalnog, nevidljivog i vidljivog, dakle, posve slobodni ljudi...
- Mikrokosmos niko ne može da zatoči. Znate li da životinje u prirodi ne znaju za povišeni krvni pritisak, ali čim ih stavite u zatočenišvo one ga dobiju? „Trianglađani“ jesu i priča o slobodi, ili pre o neslobodi. Šta je fascinacija pticama u romanu nego težnja ka slobodi?
Višedimenzionalan, višeslojan, roman progovara i svedoči jednu vrstu nesvakidašnjeg otpora globalizaciji,...Šta mislite o tome?
- Meni je najvažnije da osnovna površinska priča radi. Ja sam pristalica klasičnog pripovedanja i jasne strukture. Moje priče se kreću u jako malom duhovnom prostoru. Posebno mi godi kada čitaocu razmrda maštu pa on nađe novi klJuč. Da, smatram sebe antiglobalistom i levičarem ako hoćete, mada tu odrednicu više niko ne razume šta znači. Najveći mi je kompliment ako priča dovuče čitaoca do kraja ma kako je razumeli ili ne razumeli. Ne bih sam sebe da tumačim.
Izvajali ste čitavu galeriju živopisnih, autentičnih likova. Napominjete to u uvodnom delu već, većina njih zaista i postoji u realnom životu. Možemo li da kažemo da se u Vašem romanu susreću, sučeljavaju, sudaraju fikcija i stvarnost, i u kojoj meri, kom odnosu? Da li je zapravo moguće to i odrediti onda kad se sve ispreplice kao kod Vas?
-Neki likovi su autentični, ili domaštani na osnovu pravih ličnosti. Neki su potpuno fiktivni. Dešavalo mi se da na ulici pokažem ženi čoveka. „Vidi ovog! Ovo je Sakupljač. Ili, „Po ovom sam napravio Bibija“, a oni jadnji ljudi, nemaju pojma da su se našli u romanu. Desilo mi se da čovek po kome je lik napisan sebe ne prepozna pri čitanju što je verovatno dobro. Možda im ne godi da postanu literarni junaci? Kad bi se snimao film o njima, svi bi voleli da ih glumi Bred Pit, ali teško. Iznenadili bi ste se da su neki potpuno fantastični događaji zaista odigrali. Činjenica je da mašta ne može da se dobaci do stvarnosti. Mašta funkcioniše po pravilima, jer živi u umu koji ima svoje limite, a život nema to ograničenje pa stalno iznenadjuje. Naravno da je moguće odrediti odnos fikcije i stvarnosti u „Triangladjanima“. Kažu da je tajna kada samo ti znaš, a priča nije ono što sam napisao, nego ono što sam sakrio u njoj.
Zavodljiva i zagonetna, Vaša Triangla nosi višestruku simboliku...
-Ja bih radije to sada izbegao. Ta tema je deo romana pa, ako se neko odluči da ga pročita, da mu ne pokvarim merak.
Već na samom početku romana uočljiva je Vaša fascinacija trouglom. Arhitekta se ovde jasno je uveliko ,,našao,, piscu...
-Trijangla je samo prostorni okvir i to tesan. Moja fascinacija je više unutar Triangle. Svi ti začudni likovi i ono što im se dešava. Moja fascinacija radi po principu matrjoške.
Kako pišete, imate li neke svoje rituale?
-Imam blokove i olovke pored kreveta gde spavam, uz fotelju iz koje gledam televiziju. Kada me napne misao na čudnim mestima, pišem po novinama, kasa blokovima pa skupljam papiriće po džepovima, u novčaniku. Dok pešačim uz Nišavu ne mogu da zapisujem pa usnimim u telefon poneku rečenicu ili više. To sada češće radim nego ranije. Taj način kasnije daje tekstu fluidnost usmenog pripovedanja bez viška nepotrebne dekoracije. Ako ne zapišem odmah to što mi dođe, izgubljeno je zanavek. Onda vikendom ustajem kao za posao i pokušam da sve to sistematizujem ukucavajući u računar.
Ako govorimo o uzorima u književnosti, koji su Vaši?
-U mojim godinama bi to bilo čudno da imam uzore, ali trenutno radujem se Kormaku Makartiju, njegovoj mirnoći i nepretencioznosti.
(Glas javnosti)