U britanskoj prestonici, 5. decembra 1952. godine, svanulo je vedro, ali veoma hladno zimsko jutro. Kako bi se ugrejali, građani su po običaju punili kotlove u svojim domovima ugljem i na taj način se grejali. Međutim, dan je odmicao, a vedro nebo je polako postajalo sve tamnije kako se magla spuštala.
Magla i smog nisu bili čudna pojava u Londonu, tadašnjoj svetskoj prestonici industrije i prvom milionskom gradu na svetu. Iz dimnjaka mnogobrojnih fabrika svakodnevno je kuljao gust, crni dim, a i građani su tome doprineli sagorevanjem uglja u svojim domovima.
Međutim, tog 5. decembra se desilo da do večeri smog proguta Katedralu Svetog Pavla, Big Ben i Londonski most. Takođe, smog se tu i zadržao narednih pet dugih dana, uz posledice ne samo po društvo u Velikoj Britaniji, nego i u celom svetu.
Stanovnici Londona su se prvih dana trudili da nastave sa svojim svakodnevnim aktivnostima, ali ubrzo su shvatili da je to nemoguće. Prema nekim izvorima, smog je bio toliko gust da građani nisu mogli da vide ni svoja stopala tokom hoda.
Skoro sve aktivnosti u ovom velikom gradu morale da stanu.
Prema zvaničnim podacima, “Veliki smog” je za samo pet dana odneo čak 4000 života, dok se više od 100.000 ljudi razbolelo. Međutim, novija istraživanja su pokazala da su posledice zapravo bile mnogo teže. U listu Environmental Health Perspectives 2004. godine objavljena je studija u kojoj naučnici navode da je mesecima nakon “Velikog smoga” još 6000 ljudi stradalo usled posledica zagađenog vazduha.
Ovaj događaj nije uticao samo na zdravlje ljudi, već je za tih pet dana stradao i veliki broj ptica koje su u letu udarale u različite objekte. Takođe, toliko životinja se gušilo da su uzgajivači stoke sami pravili gas-maske od džakova umočenih u viski u pokušaju da ih zaštite.
Pokrivač od smoga polako se uzdigao sa ulica Londona 9. decembra. Ljudi su konačno mogli da izađu iz domova i vrate se svojim uobičajenim poslovima.
Nakon velike tragedije iz decembra 1952, parlament Velike Britanije rešio je da ne dozvoli da se ovakav događaj ponovi. Kako bi se slične situacije izbegle, donet je niz zakona kojima se regulisalo poslovanje u industrijskom sektoru, ali i uticaj pojedinaca na emisije gasova.
Prvi među zakonima koji su tih godina doneti bili su zakoni o čistom vazduhu iz 1956. i 1968. Njima je ograničeno sagorevanje uglja u urbanim sredinama, a lokalna veća su dobila ovlašćenje da uspostave zone bez dima. Istovremeno, vlasnici kuća dobili su grantove za prelazak sa uglja na alternativni sistem grejanja.
Međutim, smog je nastavio da se stvara i nakon donošenja zakona iz 1956. Na primer, 1962. godine je 750 građana Londona umrlo usled smoga, koji ovog puta nije bio ni približnih razmera onom iz prethodne decenije.
(Glas Javnosti/nova. rs)