Presudom Specijalnog suda za ubistvo Stambolića osuđeni su pripadnici Jedinice za specijalne operacije Državne bezbednosti Srbije. Pravosnažna osuđujuća presuda, u kojoj je Milošević naveden kao nalogodavac, doneta je 2007. godine.
Tog 25. avgusta Stambolić je otišao da trči oko 10 časova ujutru na Košutnjak. Dok je džogirao, pet pripadnika JSO su ga uhvatili i ubacili u kombi, a potom mu prelepili usta lepljivom trakom. Kada su stigli na Zmajevac na Fruškoj gori, izveli su ga iz kombija i stavili mu džak na glavu. Potom su mu naredili da klekne na kolena. S leđa mu je u glavu dva smrtonosna hica ispalio Branko Berček.
Kada ga je ubio, bacili su ga u jamu sa živim krečom i zakopali.
Tri godine se njegovo ubistvo vodilo kao nestanak. Tek 2003, tokom akcije “Sablja”, policiju je do mesta Stambolićevog ubistva odveo Nenad Šare, nekadašnji pripadnik JSO, a prethodno šef obezbeđenja Milorada Ulemeka Legije i svedok saradnik na suđenju. Preciznije, ovaj državni zločin otkiven je posle ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića, za šta su takođe osuđeni pripadnici JSO-a i kriminalnog zemunskog klana.
Tokom tri godine nestanka Stambolića deo javnosti je tražio da se rasvetli slučaj, a članovi SPS-a i JUL-a su lakonski cinično odgovarali: “Pitajte Stambolićevu ženu gde je on odšetao”. Ne samo da je likvidiran po nalogu bračnog para Milošević-Marković, nego ga je trebalo i mrtvog poniziti.
U međuvremenu, otkriveno je da su Miloševićeve tajne službe mesecima pratile i prisluškivale Stambolića i tako pripremale ubistvo.
Kao motiv ubistva navodi se strah Slobodana Miloševića da bi mu Stambolić mogao biti ozbiljan politički protivnik. Njihov razlaz dogodio se u septembru 1987. godine na čuvenoj Osmoj sednici CK Saveza komunista Srbije. Povod za politički sudar bio je zapravo obračun Miloševića, tadašnjeg predsednika Saveza komunista Srbije, sa Dragišom Bucom Pavlovićem, šefom beogradskih komunista. Posle Miloševićeve posete Kosovu i Metohiji gde je u vreme naraslih međunacionalnih tenzija izrekao čuvenu rečenicu “Niko ne sme da vas bije” i posle masovnog zločina koji je u kasarni JNA u Paraćinu izvršio jedan kosovski Albanac, u srpskim medijima je zavladala histerična kampanja protiv Albanaca.
Dragiša Buca Pavlović je tim povodom ocenio da se situacija na Kosovu i Metohiji ne može rešiti “olako obećanom brzinom” i populističkim i nacionalnističkim parolama, što je bio signal za napad na njegovu poziciju i brzu smenu.
Koncepcija predsednika Predsedništva Srbije Ivana Stambolića, koji je bio bliži konceptu Buce Pavlovića i koji se zalagao za kompromise, pregovore i znatno mekše postupanje pri rešenju kosovskog pitanja u koje bi bile uključene sve jugoslovenske republike, u sudaru sa populističkim nastupom Miloševića, pretrpela je poraz.
Dva meseca posle Osme sednice, Stambolić je smenjen sa mesta predsednika Predsedništva Srbije, vlast su preuzeli Milošević i njegovi kadrovi, a epilog što se tiče Srbije i čitave Jugoslavije je poznat. Uoči izbora 2000. i Miloševićevog pada, u pojedinim krugovima se spekulisalo da bi lider, ili jedan od lidera opozicije i direktni izazivač, mogao biti Ivan Stambolić. Mada takva nagađanja niko nikada nije potvrdio, očigledno bila su okidač da se u krugu Milošević-Marković donese smrtna presuda.
Mesec dana nakon Stambolićeve otmice i ubistva, 5. oktobra 2000. godine, Milošević je posle masovnih demonstracija izgubio na izborima od Vojislava Koštunice iz DOS-a.
Suđenje za ubistvo Ivana Stambolića je okončano pravosnažnom presudom 2007. godine. U presudi je navedeno da je Milošević nalogodavac.
Miloševiću je suđeno u Hagu gde je i preminuo 2006. godine.
Radomir Marković, načelnik RDB Srbije – 15 godina zatvora
Pripadnici rasformirane JSO:
MIlorad Ulemek Legija, komandant jedinice – 40 godina
Branko Berček – 40 godina
Nenad Bujošević Rambo – 35 godina zatvora
Leonid Milivojević – 30 godina
Duško Maričić, komandant nakon Legije – 30 godina
Nenad Ilić – 15 godina
Milorad Bracanović, zamenik direktora BIA – 2 godine
(Glas javnosti/Nova.rs)