Dakle, ko bi rekao, da je od smrti "prve dame Titove Juge" proteklo je već sedam godina...
Zašto ovo pišem?
Prvo, što sam dobro poznavao Jovanku.
Drugo, što svojim životom, partizanka Joka zaslužuje da je se sećamo i,
Ne i na kraju, što sam danas saznao za predlog da se folk pevač Džej sahrani u Aleji zaslužnih građana i čujem da će se predlog - prihvatiti?!
Nema ništa protiv Džeja. Naprotiv, znao sam ga, bio je hitmejker u svom vremenu, ali se takođe sećam i velike drame - gde da se sahrani nekadašnja prva dama Jugoslavije, dok se, posmrtno, nije izborila da bude sahranjena tamo gde je i priličilo - uz njoj zauvek dragog supruga, doživotnog predsednika Jugoslavije Josipa Broza -Tita, u Kući cveća!

Kad su me mlade kolege iz Glasa javnosti podsetile da je 7. decembra 1924 rođena Jovanka Budisavljević i da je DANAS, 7. decembra 2020. njen rođendan, sećanja su počela da naviru kao cunami...
U tada, četrdesetogodišnjoj istoriji "Večernjih novosti", 1993. nikad jedan primerak "Novosti" nije čitalo više ljudi nego dok smo objavljivali ISPOVEST JOVANKE BROZ, koja je tada (1993.) posle trinaestgodišnje izolacije (a nije bilo Kovida - 19!) PRVI PUT JAVNO PROGOVORILA.
Kazivanje Titove udovice bio je čitalački stres: "Novosti" su išle iz ruke u ruku. Pozajmljivali su ih prijatelji prijateljima, komšije komšijama, nastavci su fotokopirani i umnožavani...Pošto su "Novosti" u mnogim mestima nestajale u ranim jutarnjim satima, ispred kiosaka organizovani su pravi čitalački kružoci...

Rekord u broju čitalaca po jednom primerku, verovatno je oboren u Banjaluci. Dopisništvo "Novosti" u ovom gradu bilo je pretvoreno u - čitaonicu.
Tada je deo strane štampe, inače uvek nenaklonjen Jugoslaviji (kao i danas Srbiji!), devedesetih godina prošlog veka pisao KOREKTNIJE od većeg dela domaće štampe o supruzi predsednika Tita, Jovanki Budisavljević - BROZ, odmah je i slepom bilo jasno i vidljivo - da tu nisu čista posla i da su prljave teze (o rastakanju Titove Jugoslavije) unapred postavljene...
U to doba, devedesetih, sarajevski "AS" - koji je za sebe tvrdio: "Mi nismo švajcafrska banka - mi smo AS" propustio iz svojih "tajnih trezora" u broju 448. od 21. jula tekst "Magla oko Jovanke" kojim se, ni manje ni više, nego tvrdilo da je Jovanka Budisavljević Broz praktično - bila "špijunka iz zadovoljstva" ili - "Staljinov špijun!"...A sve to "nije imalo", po objašnjenju demokratske štampe iz BiH, Slovenije (prednjačila je "Mladina" i dela hrvatskog tiska - nikakve veze sa blaćenjem Josipa Broza!?!

...Otkako se Jovanka Broz 1977. godine, očito silom prilika (ali sigurno ne i Titovom voljom!) povukla iz javnog života i prestala da se pojavljuje u javnosti, kao i u zvaničnim jugoslovenskim delegacijama, nije prestajalo da "šapatom" postavlja pitanje - šta je to ZGREŠILA?! (O tome sam do detalja pisao u svojoj knjizi "Šta mi je pričala Jovanka Broz - OSUĐENA BEZ SUĐENJA ?"
...Svi tadašnji domaći i strani tekstovi oko Jovanke Budisavljević Broz i besomučno zavirivanje, poput voajera i najružnijih strasti, u njen privatni život jasno su pokazilai i dokazivali da su bili u funkciji obezvređivanja dela i ličnosti predsednika Tita...i skorašnjeg raspada zemlje od Triglava do Đevđelije...
Delove ovog teksta sam pisao i objavio 7. avgusta 1989 godine, dakle - četiri godine pre nego što sam imao tu čast i zadovoljstvo da četiri godine docnije, avgusta 1993. godinje, PRVI i u SVETU i u JUGOSLAVIJI - RAZGOVARAM sa Jovankom Broz i objavim seriju intervjua-feltona u "Večernjim novostima" u kojima sam tada radio.
Razgovarali smo o "svemu i svačemu", a naravno, i o mnogim detaljima ove medijsko-špijunske ujdurme dela domaće i strane štampe, o čemu sam - opširno pisao u knjizi "ŠTA MI JE PRIČALA JOVANKA BROZ"...

Svoje viđenje, prošlosti, tadašnjosti i nagoveštajima mračne budućnosti mi je "u pero" kazivala Jovanka Budisavljević - Broz iliti Joka!
Ponovih više puta - da je sećanje samo relativno pouzdan "svedok", gotovo nepouzdan, ali ima i činjenica, tekstova, faksimila i TV emisija koje bi i danas mogle da posvedoče šta sam i ja, lično, doživljavao i preživljavao od svojih, mislio sam - kolega - posle objavljivanja feljtona - razgovora u Novostima 1993, kada su ponavljam još jednom - Večernje novosti, pa i moja malenkost uz Jovana Kesara, Andreja Dornika, fotoreportera Milovanovića i drugih - PRVI U SVETU PREKINULI medijsku izolaciju Jovanke Budisavljević - Broz...
A, bilo je to u porodičnoj kući Jovanke Čolak - Kilari u Ečkoj kod Zrenjaninina.
Život je, uostalom, "zanat koji se uči celog života!" Milica Budisavljević, mati Jovanke, svakako nije znala ni za Balzaka, ni za ovu njegovu genijalnu misao, ali često je - govorila:
"Bogatstvo je, kćeri prolazno. Treba biti skroman na sve što život donosi."
Odrasla uz maćehu, "lička Pepeljuga", kojoj su i kraljice zavidele, dobro je upamtila ovaj savet rano preminule matere...
Pronašavši put od trnja do zvezda i - natrag, ona je tada kada smo razgovarali avgusta 1993 godine imala 69 godina, s mnogo iskustva i s pravom mogla da kaže: "svaki čovek dobije određenu količinu sreće"...

Za ovo sećanje na Jovanku Budisavljević Broz, odabrao sam kartko sećanje Joke na detinjstvo...
* Kako je izgledala kuća u kojoj ste Vi odrasli?
Jovanka Broz: Nju je godinama vodio jedan sluga. Tu je, valjda, i umro. Moji su putovali po svetu, dolazili i odlazili. Imali smo dosta zemlje, ali je od nje bilo malo vajde, jer je posna. Sećam se, kao dete, često sam se penjala na tavan naše kuće. Tu je bilo raznih predmeta, alata, oružja, koje su sa raznih strana donosili. Bilo je tu bisaga, nekakvih posuda za vodu, pa pojaseva koje su muškarci nosili oko struka. Mogla sam satima da razgledam te predmete na tavanu. Prava je šteta što su našu kuću ustaše zapalili. Mogla je da bude mali etnografski muzej koji bi čuvao uspomenu na ljude što su sa toliko ljubavi i požrtvovanja brinuli o svojoj prošlosti. U toj brvanari, u planini, bila je jedna greda na kojoj je pisalo: "Tu đe danas Arbanasi sude, tu je nekad Srbin carovao, i naš Budiša svijeta ugledao" Bio je tu još jedan zapis u kome se govorilo da su naši stari Budaci među sobom znali saraivati" . Ja mislim da su stari Budaci, ta lička porodica iz koje potiče i zloglasni Mile Budak, prekršteni Srbi. I sad da vam ispričam kako sam sve to upamtila. Jednog dana poveo me je deda u planinu, na mesto gde je nekada bila ta brvara naših predaka. Iskopao je iz zemlje jednu drvenu dasku na kojoj su bile ispisane te poruke. Deda mi je rekao: "Dijete, ovdje je bila ta naša kućica, a ovo su zapisi zbog kojih se i glava gubila. Bilo je to opasno do zla Boga". Eto, tako su moji stari terali neki svoj inat, pričala mi je Jovanka Budisavljević Broz.
(Glas javnosti)