Sudbina njenog sina je već punu deceniju potpuna misterija i možda samo Marina zna šta se tačno desilo sa malim Đorđem 22. jula 2010. godine.
Uništen DNK
Đorđe je, naime, tog dana nestao u ataru sela Majilovac, nakon što je sa majkom otišao na njivu. Za dečakom se tragalo skoro četiri meseca, ali on nikada nije pronađen. Lovci su tek 7. novembra 2010. u selu Majilovac pronašli lobanju, za koju je Biološki fakultet u Beogradu DNK analizom najpre utvrdio da je pripadala nestalom dečaku. Međutim, usledio je šok kada je druga grupa veštaka ustanovila da je lobanja oprana u izbeljivaču, što se radi kada se želi uništenje DNK.
Marina je za sve to vreme bila u pritvoru, jer je bila uhapšena samo tri dana nakon nestanka sina. Nekoliko meseci kasnije, njen muž, Đorđev otac, umro je od posledica dijabetesa.
Andrejićeva je najpre u istrazi priznala da je ubila sina tako što mu je motikom smrskala glavu, ali kasnije je to porekla. Viši sud u Požarevcu ju je dva puta proglašavao krivom za teško ubistvo deteta i prvostepeno ju je oba puta osudio na 20 godina zatvora, ali apelacioni sud u Kragujevcu ju je oslobodio zbog nedostatka dokaza. Andrijevićeva je zatim puštena iz požarevačkog Istražnog zatvora, u kom je provela 703 dana, i preko advokata Srbislava Stojanovića zatražila je odštetu od države.
Stojanović je ispričao da je tužbu podneo u Višem sudu u Požarevcu, ali je sudija najpre odbila taj tužbeni zahtev, uz obrazloženje da je Marina sama kriva što je toliko dana bila u pritvoru "zbog opstrukcije istrage i toka suđenja"
- Nakon odbijanja naše tužbe, kojom smo tražili 17 miliona dinara odštete, napisao sam žalbu Apelacionom sudu u Kragujevcu, koji je dosudio Marini dva miliona dinara odštete. I ja i moja klijentkinja bili smo nezadovoljni tim iznosom, jer je ispod minimalnog - objasnio je Stojanović.
On je zbog toga još pre dve i po godine napisao žalbu Ustavnom sudu u Beogradu, ali odgovor mu nikada nije stigao.
- Ako Ustavni sud ne prihvati naše zahteve, žalićemo se Sudu za ljudska prava u Strazburu - istakao je Marinin advokat. Stojanović dodaje da je Marina nakon izlaska iz pritvora izvesno vreme živela sa jednim deviznim penzionerom u Kličevcu kod Požarevca.
- Nakon raskida te veze, Marina se vratila kod roditelja u rodno selo Lučicu. Nakon što joj je svekrva umrla, ona se preselila u porodičnu kuću u Majilovcu gde je živela sa ćerkom Anđelom. Međutim, nakon ćerkine udaje u susednom selu, Marina je ostala sama u kući u Majiilovcu. Zbog nemogućnosti da nađe bilo kakav posao kojim bi obezbedila sredstva za život, jer je satanizovana u javnosti optužbama da je ubila svog sina, ali i zbog podozrenja meštana Majilovca, Marina se preselila u Novi Pazar. Zaposlila se u jednoj tekstilnoj fabrici u tom gradu i još je tamo - rekao je Stojanović.
Marina: Nisam ubila sina, verujem da je živ
Marina Andrejić je pre dve godine za jedan medij tvrdila da nije ubila sina i da se nada da je on i dalje živ.
- U istrazi su me naterali da priznam zločin i dve godine sam ni kriva ni dužna provela u zatvoru. Ne prođe dan, a da se ne zapitam da li je Đorđe i dalje živ, a imam razloga da verujem da ga je neko oteo - rekla je tada Marina.
Govoreći o Đorđevom nestanku, kazala je da je 22. jula 2010. motikom povredila nogu na njivi i da je poslala sina po pomoć. Tada ga je, kako je istakla, poslednji put videla.
(Izvor: Informer)