Međutim, kako kaže stručnjak za pravo Mario Reljanović, poslodavci ili zanemaruju ovo zakonsko ograničenje, ili ugovaraju zarade koje su za dinar (ili nekoliko dinara) više od minimalne cene rada, čime „zaobilaze“ pomenutu obavezu i takvu zaradu tretiraju kao redovnu.
„Kontrolu da li poslodavac isplaćuje zaradu u skladu sa zakonom, pa i minimalnu zaradu, vrše inspektori rada. Naravno, zaposleni se uvek može obratiti sudu sa zahtevom da se utvrdi da je zarada koju prima nezakonita, kao i da se dosudi naknada štete koja je nastala tim povodom“, objašnjava Reljanović.
Ipak, iako je sasvim izvesno da mnogi poslodavci, uključujući i državu, izigravaju zakon i pravnu regulativu te tako pola miliona ljudi u Srbiji drže na minimalnim zaradama pravnih konsekvenci za poslodavce gotovo da nema.
„Nažalost, minimalna zarada se tretira kao ugovorena zarada kako od strane političara na vlasti, tako i od strane institucija koje bi trebalo da vrše nadzor nad zakonitošću rada poslodavca. Meni nije poznato da je inspekcija rada ikada intervenisala u situacijama kada je minimalna zarada bila ugovorena zarada. Oni to tretiraju kao zakonitu zaradu jer je minimalna cena rada po njima određena kao minimalan iznos koji poslodavac može isplatiti za neki rad. Isto se ponašaju i sudovi, pa je praktično nemoguće dobiti radni spor ukoliko je poslodavac ugovorio sa zaposlenim minimalnu zaradu“, kaže Reljanović.
„U prosveti i zdravstvu ali i u javnoj upravi i pojedinim javnim preduzećima, mnogi zaposleni na radnim mestima sa najnižim koeficijentima zarađuju manje od minimalne zarade, pa im se aktom poslodavca ili kolektivnim ugovorima (što je poseban nonsens, da sidnikat pristaje na tako nešto) zarada dopunjuje do minimalne. Ovako nešto je nezakonito i neustavno, ali takvo stanje opstaje decenijama“, rekao je Reljanović
Glas javnosti/N01S